Svi znamo da bavljenje sportom može i zna biti sredstvo za izlazak iz teških životnih situacija kao što su ovisnosti, depresija i socijalna isključenost. Upravo sport, odnosno nogomet, promijenio je život jednom čovjeku i približio ga OSI populaciji.
Naime, kako piše BBC News, Ryan Davison iz engleskog grada Pontefracta 2023. godine doživio je ono što ni jedan roditelj ne želi ni zamisliti, smrt vlastitog sina. U trenucima dok je tražio životni smisao, nešto što će ga tjerati da se izdigne iz osobne tragedije i nastavi dalje sa životom, došao je na ideju da osnuje nogometnu momčad.
Međutim, Davison nije osnovao bilo kakvu nogometnu momčad, već nogometnu momčad za djecu s oštećenjem vida.
Ideja se razvila nakon što mu se otac jednog slabovidnog dječaka potužio kako je njegov sin odbijen u lokalnom nogometnom klubu za amaterski nogomet. To ga je potaknulo da osnuje tim za slabovidnu djecu.
U njegov tim dobrodošla su sva djeca koja imaju problema s perifernim vidom ili prostornom percepcijom. Treninzi ove momčadi održavaju se na terenima sportskog kompleksa A1 Football Factory, svake nedjelje, a podržava ih i tamošnja dobrotvorna organizacija za osobe s oštećenjem vida Wakefield Sight Aid.
– Samo želim da bude puno djece svih sposobnosti koja dolaze ovdje, osjećaju se sigurno i jednostavno se izražavaju. Osjećam da sam time svog malog dječaka učinio ponosnim – kazao je trener Davison.
Tim broji oko 15 djece, a sastoji se od dječaka i djevojčica. Djeca na treningu imaju lopte različitih boja, reflektirajuće markere, a sporazumijevaju se verbalnim putem.
Nakon skoro dvije godine rada sa slabovidnom djecom, u travnju ove godine počet će nogometni treninzi i za djecu s fizičkim invaliditetom.
– Djeca ne žele da se prema njima postupa drugačije, oni samo žele igrati nogomet na mjestu gdje se osjećaju sigurno i prihvaćeno – istaknuo je trener.
Da radi dobar posao s djecom koja imaju problem s oštećenjem vida, potvrđuju mu i roditelji koji kažu da je treniranje s timom njihovoj djeci promijenilo život na bolje.
– Od toga da nije poznavala nikoga sličnog sebi, došla je do toga da upozna svu tu djecu – to joj jako puno znači. Od faze nesigurnosti došla je do toga da sada govori da joj je invaliditet supermoć – kazala je Samantha Hayward-Bannister, mama jedne djevojčice koja trenira s timom.
Jedan od dječaka koji treniraju, trinaestogodišnji Buddy, kazao je kako uživa svaki put kada dođe na trening.
– Dolazim samo jednom tjedno, ali kad dođem, stvarno je dobro i jako uživam u tome.
Glavna izvršna direktorica udruge Wakefield District Sight Aid, Hayley Grocock rekla je da je napredak koji su djeca postigla trenirajući nestvaran.
– Neku od ove djece poznajem već prilično dugo i vidjeti kako su rasli i razvijali se jer su bili u okruženju koje im je omogućilo i osnažilo ih da budu najbolji što mogu, apsolutno je fenomenalno – kazala je Grocock.
Ovakve priče i djela prava su slika inkluzivnosti kojoj bi svijet trebao težiti.
