Gospodine Šutalo, hrvatskoj ste javnosti postali poznati kao strastveni pub-kvizoman i prvi slijepi filmski kritičar, u Hrvatskoj i u svijetu. Nedavno je o vašemu životu snimljen i dokumentarac ‘Kad vrtim film’, redateljice Ines Jokoš. Kako je došlo do vaše suradnje s redateljicom Jokoš?
– Film ‘Kad vrtim film’ nije dokumentarac o mom životu u klasičnom smislu. Radi se o pokušaju da se kroz intimnu, poetsku sliku mojeg života ispriča univerzalna priča o krhkosti i nepouzdanosti sjećanja, o prolaznosti vremena i o tome kako se sve to doživljava iznutra. Moja priča s redateljicom Ines Jokoš traje dugo, poznajemo se i prijateljski smo povezani, što mislim da se osjeti i na samom filmu – to nije hladna dokumentacija, nego zajednički dijalog.
Proces stvaranja filma trajao je dugo, iako film sam po sebi nije dugačak. Taj vremenski raspon, koji je ugrađen u kratki format filma, donosi osjećaj brzog proteka vremena, tog gotovo bolnog osjećaja koji svi nosimo u svojim životima. Kao netko tko je naknadno oslijepio, a i dalje sam strastveni ljubitelj filma, u ruci držim kameru kao produžetak sebe, pokušavajući kroz svoj subjektivni doživljaj svijeta uhvatiti fragmente stvarnosti koje bi inače mogli ostati neprimijećeni.
‘Kad vrtim film’ je moj osobni pogled, pokušaj umjetničkog izraza koji poziva gledatelja da razmisli o vlastitim sjećanjima, ranjivostima i prolaznosti. Film nije samo o meni, nego o nama svima. Barem se nadam da smo uspješno prenijeli intenciju.
‘Kad vrtim film’ svojevrsna je introspekcija vašeg života obilježenog brojnim izazovima. Je li vam bilo pomalo neugodno otkrivati neke stvari koje bi trebale isključivo pripadati vašem intimnom prostoru?
– Da, svakako sam se osjećao pomalo nelagodno. Snimati svoj unutarnji, intimni život, ali i život svoje obitelji, nije nimalo lako. Teško je potpuno se opustiti s kamerom u ruci i natjerati sebe i druge da se ponašaju kao da je nema – a to je zapravo nemoguće, jer kamera bilježi svaki trenutak, gotovo poput skrivene kamere.
Ipak, film nije klasičan prikaz stvarnog života, jer vjerujem da je to u dokumentarnom formatu u pravom smislu riječi nemoguće. To su uvijek fragmenti stvarnosti, posredovani kamerom i redateljevom idejom. Ono što je specifično za Kad vrtim film jest da su ti fragmenti nastali u međusobnom povjerenju između mene i Ines, što je filmu dalo poseban, prijateljski i poetski ton.
Iako film otkriva dijelove mog života, za mene je to i svojevrsna emotivna obiteljska arhiva, mjesto gdje se čuvaju ti trenuci krhkosti, prolaznosti i sjećanja – ne samo za javnost, nego i za nas same.
Prvi ste se put našli i u ulozi kamermana. Jeste li kroz oko kamere jasnije vidjeli svijet koji vlastitim očima gotovo i ne vidite?
– Haha, da, ta slika je zaista pomalo apsurdna i provokativna – slijepa osoba s kamerom u ruci. No, ta paradoksalnost mi nimalo ne smeta. Zapravo, u životu smo okruženi paradoksima koje često zanemarujemo, a ova situacija je samo jedan od njih.
Kamera, kao i sam film, predmet je videćih ljudi, dio svijeta koji je uređen prema mjeri onih koji vide. Zato je naš filmski poduhvat s margine, izvan fokusa i van norme. Upravo zato ima posebnu vrijednost.
Iskustvo s premijere na Liburnia festivalu u Opatiji pokazalo mi je da svaka osoba u filmu nalazi svoj dojam i doživljaj, što mi je jako važno. Volio bih da film vidi što više ljudi jer je to priča koja nadilazi pojedinačni pogled.
Nadam se da će In Portal biti važna platforma koja će informirati publiku o budućim projekcijama i pomoći da se film približi široj publici.
Nekoć ste bili novinar In Portala i bučno ste i jezgrovito upozoravali javnost na nezavidan položaj slijepih i slabovidnih u obrazovnom sustavu. Jesu li se stvari u tom smislu popravile, uostalom, jesmo li danas bliže izgradnji društva jednakih mogućnosti?
– Već deset godina radim u zagrebačkom Gradskom uredu za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, gdje imam priliku vidjeti sustav iznutra i doprinositi njegovom poboljšanju. Moram reći da se stanje u području podrške osobama s invaliditetom, pa tako i slijepim i slabovidnim osobama, kontinuirano poboljšava. Posebno bih pohvalio angažman svojih kolega u uredu – profesionalan i ljudski, uvijek usmjeren na konkretne pomake.
Ipak, stvarnost je kompleksna. Teškoće s kojima se suočavamo nisu samo pojedinačne, nego se preklapaju sa socijalnim, ekonomskim i kulturalnimizazovima. Obrazovanje je tu ključni segment jer kroz njega prolaze svi važni aspekti: inkluzija, pristupačnost, zapošljavanje, samopouzdanje i rušenje predrasuda.
Važno je stalno pratiti kako se zakonske odredbe provode na terenu, slušati roditelje, učenike, nastavnike i stručnjake, te izbjegavati ‘prazan hod’ koji često sputava velike sustave. To je težak, ali neizbježan proces – jer na kraju, samo obrazovani i integrirani mladi ljudi s invaliditetom mogu zaista doprinijeti društvu jednakih mogućnosti.
Iako je to ozbiljna tema, vjerujem da smo na dobrom putu. Uz trud, otvorenost i zajednički rad, optimist sam da će stvari i dalje ići nabolje.
