ANJA MIHALJEVIĆ Zbog amputacije mogla sam ostvariti snove

Požežanka Anja Mihaljević rođena je s dijagnozom aplazije fibule te joj je u dobi od 21 godine amputirana lijeva potkoljenica. Prije amputacije ukupno je prošla 33 operacije. Međutim, Anja nikada nije posustala, već je, vođena optimizmom, odlučno krenula u ostvarenje svojih životnih ciljeva

Poslušaj članak

U želji da pomogne drugim osobama s invaliditetom, tijekom studija novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu osnovala je udrugu ‘Mogu sve’ koja promiče inkluziju ovih osoba. Od 2022. godine članica je Odbora za ravnopravnost spolova pri Hrvatskom paraolimpijskom odboru, gdje daje svoj doprinos u vidljivosti i prepoznatljivosti parasportaša.

– Budući da sam skoro cijelo djetinjstvo provela u bolnici, točnije na Šalati, ja za drugačije ne znam. Meni je boravak u bolnici bio najnormalnija stvar u životu, tako da ne mogu usporediti kako je to imati, recimo, normalan život. No, kada danas gledam na to i ljude oko sebe, shvatim da sam zahvalnija za život koji imam i za male stvari koje mnogi ne primjećuju oko sebe. Već sam mnogo puta istaknula kako sam sretnica, ali mislim isto tako da sam iznimka, koja je imala veliku podršku obitelji, prijatelja, ali i školstva. U školu sam išla redovito, kad god sam bila u Požegi, a ne u bolnici. Uz to, odlično je to što je, kada sam bila u petom razredu OŠ, organizirana škola u bolnicama u Zagrebu, tako da sam svaki dan imala redovitu nastavu kao i moji kolege u školi – ispričala je Anja.

Izrazila je zadovoljstvo što zbog dijagnoze nije imala negativnih iskustava s vršnjacima i u svojoj sredini. Naime, iako je Anja odrasla u maloj sredini, uvijek je nailazila na puno podrške.

– Ako su i bile predrasude, bila sam premala, odnosno premlada da bih ih uopće doživjela i shvatila kao nešto negativno. Uvijek sam bila okružena s puno ljudi, obitelji, prijatelja koji se nikada prema meni nisu odnosili kao da sam ‘bolesna’ ili ‘drugačija’ – objasnila je Anja.

Što se tiče amputacije lijeve potkoljenice, to je za Anju bila teška odluka, ali nažalost jedina opcija koja je preostala.

– Ja sam bila ta koja je donijela tu odluku i koliko god je bilo traumatično, to je istovremeno najbolja odluka koju sam u životu donijela. Rehabilitacija je bila klasično vježbanje, jačanje mišića, a kada sam dobila protezu, onda i učenje hodanja. Nakon izlaska iz bolnice po dobivanju proteze, što je bilo nekih dva mjeseca, vrlo brzo sam potom nastavila ići u teretanu kao zdrava osoba, uz naravno, prilagođene vježbe. Počela sam vježbati s mojim trenerom, Marijom Valentićem, i tu sam zapravo, osim na fizičkoj snazi, napravila puno toga i na samopouzdanju – ispričala je Anja.

Sretna je što zbog amputacije nije imala ograničenja u ostvarivanju ciljeva.

– Baš suprotno, zbog amputacije sam mogla ostvariti svoje snove i početi živjeti život kao gotovo svaka zdrava osoba. Takav život živim i danas, naravno uz neke izazove koji se nađu na putu, ali amputacija mi je donijela najbolji mogući život. Danas mi je život jako ispunjen. Uskoro se udajem, tako da sam u veselom raspoloženju pripreme svadbe i djevojačke, a ujedno imam i svoju marketinšku agenciju. Svaki dan mi je drugačiji i nikada mi nije dosadno, te radim s divnim klijentima. Dane provodim, osim posla i vremena sa zaručnikom, s prijateljima i mačkom. Čitam knjige, gledam serije i filmove, volim putovati, ići na koncerte. Prije nekoliko dana smo se vratili s Malte. Tako da, vodim vrlo ispunjen život, uz to imam i Udrugu ‘Mogu sve’, te sam članica nadzornog odbora Udruge amputiraca Grada Zagreba i članica Odbora za ravnopravnost spolova Hrvatskog paraolimpijskog odbora – pojasnila je Anja.

Iako je zadovoljna s onim što je postigla u životu kao osoba s invaliditetom, Anja smatra da općenito položaj osoba s invaliditetom u društvu nije zadovoljavajući. Naglasila je da osobe s invaliditetom nisu u dovoljnom broju zaposlene, usprkos raznim mjerama države kojima se potiče njihovo zapošljavanje.

– Osobe s invaliditetom nisu isto tako uključene u sport – od djece pa do odraslih – jer je većina sportskih klubova lokalizirana na veće gradove. To nikako nije zadovoljavajuće jer mnogi nemaju uopće mogućnost i priliku baviti se sportom. Možemo dalje govoriti i o infrastrukturi koja nije u potpunosti prilagođena za OSI, pa sve do prava koja nam sve više oduzimaju, i tu bih naglasila da ih donose ljudi koji ne znaju što je invaliditet i kako živjeti s njime – navela je Anja.

Smatra da bi se poslodavci trebali više educirati, trebali bi se po cijeloj Hrvatskoj otvarati sportski klubovi za OSI, trebala bi se infrastruktura poboljšati, a ponajviše donijeti zakoni koji će zaista omogućiti bolji i kvalitetniji život osobama s invaliditetom.

– U udruzi ‘Mogu sve’ nastojimo raditi na svim navedenim pitanjima i poticati inkluziju osoba s invaliditetom u društvo te rušiti tabue i stereotipe – rekla je Anja.

Osvrnula se i na položaj žena u parasportu. Naglasila je da su žene u hrvatskom paraolimpijskom sportu sve prisutnije, no još uvijek nedovoljno zastupljene u odnosu na muškarce.

– Hrvatska prati globalni trend povećanja udjela žena u parasportu, iako točne brojke još uvijek nisu jasno definirane niti javno dostupne. Glavne prepreke ostaju prisutnost rodnih stereotipa, nedostatak medijske zastupljenosti i ograničen pristup resursima, što ukazuje na potrebu za dodatnim ulaganjima i sustavnom podrškom kako bi žene u paraolimpijskom sportu bile ravnopravno prepoznate i zastupljene – objasnila je Anja.

Hrabra i optimistična Anja poručila je osobama s invaliditetom da nikada ne odustaju od svojih snova.