Uživajte, dragi moji, u buđenju i sutonu ljetnih dana, opustite se i odlutajte barem u mislima, daleko od svih, ali uvijek ostajući blizu sebe

Ovih dana došla mi je u ruke sjajna knjiga Olje Savičević Ivančević naslova ‘Pisma čitateljici’. Na samom početku spisateljica kaže:

‘Pisanje je kao razgovor s ljudima koje volimo i s kojima smo živi, ne možemo se zaustaviti i svaka priča ima nastavak … To i je neka bit pripovijedanja i pisanja, nije dovoljna samo želja ili strast prema tome, često je presudno kome se obraćamo, adresant, onaj ili ona s kojima imamo potrebu ostati u četiri oka i osjećamo ‘tebi želim, mogu, trebam reći, govoriti.’ To je ujedno priča o Autorici i Čitateljici (Autoru i čitatelju), kroz koju se obje ostvaruju, jedna od najsnažnijih međuljudskih veza koje postoje, zasnovana na nekom davno nenapisanom ugovoru o naklonosti, razumijevanju, poštovanju i neokrnjenom povjerenju.

… Zadovoljstvo čavrljanja (pisanja) stara je boljka s kojom se treba izboriti dok gore lampice na alarmima, gradovi i šume svijeta, dok nam svima doslovno gori i topi se pod nogama, dok gore, čemu šutjeti, i zaboravljeni ručkovi na špaherima…

… Svijet je mahnit i obezglavljen, kako mu prići. Postaju li sve teme koje nisu političke naravi efemerne (nevažne) i treba li baš zbog toga pisati o sitnicama koje život znače, olabaviti barem u knjigama (i tekstovima raznim) da bismo sačuvale dragocjenosti svakodnevice – u prolaznu slavu svega što vrijedi. Ako govorimo više o smislenim i dobrim sitnicama, možemo li malo povećati opseg lijepog i vratiti važnost i normalnost standardnom životu (kakav naslućujemo)?’

Odgovor je više nego jasan i moramo ga svi uglas izgovoriti: ‘Možemo!!’ Jer – pisali smo, pišemo i pisat ćemo i o sitnicama i o (samo naizgled) ‘krupnicama’, i o ‘nenormalnoj normalnosti’, i o ‘normalnoj nenormalnosti’, o svemu onome što život čini i o onome što mi (ne) činimo (u) životu, vraćajući se iznova i iznova ljepoti i jednostavnosti života samoga.

I zato – uživajte, dragi moji, u buđenju i sutonu ljetnih dana, opustite se i odlutajte barem u mislima, daleko od svih, ali uvijek ostajući blizu sebe.

Čitamo se početkom rujna.

‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…

Veli se u narodu da ‘pijetao koji prerano kukurikne završi u loncu’. Ali u našem slučaju još uvijek živahni pijetao, koji je na vrijeme kukurikao, mirne savjesti, al’ ne odveć zadovoljno, neprestance prati što se u području života i rada osoba s invaliditetom događa, a što je puno prije na bolje moglo izaći.

Naime, u posljednje se vrijeme počelo raspravljati o potrebi izmjena zakonskih i podzakonskih propisa vezanih za zapošljavanje osoba s invaliditetom jer, gle ‘čuda’, postojeći sustav postao je neodrživ, a mnoga zakonska i podzakonska ‘poticajna’ slova počela se opasno topiti.

Ovaj umirovljeni, ali kako rekoh, još uvijek živahni pijetao, prije više od pet godina na Stručnom skupu u Zadru, na početku teksta pod naslovom ‘Održivi razvoj zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske’, napisao je: ‘Ovo izlaganje nema za cilj nuditi gotova rješenja. Ovo su pitanja vezana za sadašnjost zaštitnih i integrativnih radionica, s pogledom u budućnost, kao i pitanja o održivosti postojećeg sustava, te o njegovom razvoju – i to onom održivom. Ovo su pitanja koja su upućena svim dionicima sustava – i horizontalno i vertikalno. U nizu pitanja naziru se i odgovori, mogućnosti, rješenja, ali nije samo u tome poanta. Poanta je da počnemo ‘razmišljati izvan kutije’, izvan klišeja, izvan zone osobne udobnosti. … U kontekstu ovog Stručnog skupa to bi značilo govoriti i promišljati o svemu onome što je dobro i o onome što nas ‘žulja’ na putu održivog razvoja zaštitnih i integrativnih radionica.’

Na samom početku ‘pijetlove prezentacije’, ne odveć održivo dalekovidne (su)kreatorice jednoga dijela onoga u čemu se, nažalost, sustav zapošljavanja osoba s invaliditetom sada pomalo utapa, tada su protestno napustile dvoranu, omalovažavajuće i oholo, poput ‘nojevog efekta’ sujetno zabijajući glave u pijesak i gurajući stvari pod tepih koje, eto, ipak izlaze na vidjelo, i dolaze na naplatu.

A u tekstu su se, među ostalima, nalazile i ove grupe pitanja:

• ‘… Razmišljamo li treba li nam možda Razvojna strategija zaštitnih i integrativnih radionica za zapošljavanje osoba s invaliditetom Republike Hrvatske? Trebamo li definirati koji su nam strateški ciljevi, kako ih ostvariti, kako mjeriti postignuto? Imamo li evaluaciju podataka iz zaštitnih i integrativnih radionica koji bi bili polazni elementi za izradu ove Strategije (programski, financijski, komercijalni, kadrovski, tržišni…)? Jesmo li planirali i odredili do kojeg broja zaštitnih i integrativnih radionica idemo? Jesmo li uopće snimili potrebe? Usklađujemo li to s realitetom koji proizlazi iz strukture nezaposlenih OSI? Znamo li koliko će nas to koštati? Je li nam za sve ovo dovoljan samo zakonski okvir? Što ako se novci za poticaje smanje? Imamo li plan B? Razmišljamo li uopće strateški ili se uglavnom provode vatrogasne mjere?

• Jesu li poticaji jedini i/ili glavni put u ‘održivi’ razvoj i/ili u ‘održivo’ preživljavanje zaštitnih i integrativnih radionica? Jesu li i u kojoj mjeri ti poticaji održivi? Treba li imati mjeru? Prijeti li u budućnosti zaštitnim i integrativnim radionicama ‘sindrom Uljanik’? Dobiti ribu ili naučiti kako uloviti ribu ili i jedno i drugo? Hoće li nam netko drugi biti kriv ili se iznutra treba na vrijeme čuti glas dok ne bude prekasno? Treba li učiti i iz tuđih iskustava?
• Jesu li zamjenske kvote, kao jedan od alata, omogućile zaštitnim i integrativnim radionicama ‘uloviti što više ribe’? Kako se koristi ova pružena prilika? Što je stajalo na putu da se zamjenske kvote iskoriste svrhovitije: strojevi, oprema i prostor ili – ljudi? Koji ljudi – oni koji ugovaraju ili oni koji bi trebali izvršiti ugovoreno ili…? Ima li zlouporaba?

• Je li odgovor na pitanje: ‘Jeste li upisani u očevidnik?’ sve češći problem prilikom zapošljavanja osoba s invaliditetom, pa tako i u zaštitnim i integrativnim radionicama? Jesmo li se malo pogubili na granici između invaliditeta i onoga što to (možda) nije? Koje su posljedice uvođenja tzv. ‘invaliditeta u odnosu na rad’? Je li to zapravo ‘mala tvornica za proizvodnju novih osoba s invaliditetom’? … Koliko nas ta ‘mala tvornica’ posljedično, kroz različite poticaje, košta? Do kada je to održivo? …’

I još puno, puno toga…

Od tada na ovamo blagajna se poprilično ispraznila, jer dijelilo se šakom i kapom, kao da je ‘poticajni novčani bunar’ nepresušni eldorado, a k tome su sa svakom godinom i apetiti sve više nezajažljivo rasli.

Da bi se uočilo i pravovremeno reagiralo na posljedice ovakvog razvoja događaja nije trebalo ‘poznavati atomsku fiziku’, već sve vrijeme pratiti, evaluirati i komparirati relevantne pokazatelje, provoditi redovite, ciljane, dobro strukturirane kontrole namjenskog korištenja poticajnih (i inih) sredstava, držati se čvrsto na zemlji, ne zanositi se nerealnim, ‘zamamno poticajnim’, a dugoročno neodrživim novčanim putanjama i iznad svega – razvojno, a održivo razmišljati i održivo djelovati.

‘Ako želimo promišljati i živjeti budućnost, nađimo i ponudimo odgovore’, pisalo je pri kraju ovdje dijelom citiranog ‘pijetlovog’ teksta. Od tada je prošlo više od pet godina, a u potragu se (tek) sada krenulo…

‘Junakinje i junaci’, vinovnici onoga doba, dijelom naprasno ‘nikom ponikoše’, a još uvijek živahni pijetao u loncu završio nije. Ali stvari se zato drugdje zakuhavaju, jer ‘možemo ubiti glasnika, ali ne i vijesti koje donosi.’

‘Naši diplomirani stručnjaci kreiraju i potiču interdisciplinarnu suradnju, tehnološki razvoj i inovacije, što dovodi do izvrsnosti i održivog rasta u znanosti i industriji’, riječi su profesorice Renate Geld

Prisjećam se studentskih, pomalo i srednjovjekovno skolastičkih, strogih, strahopoštovanja punih i nimalo opuštenih psihologijskih dana, kada je ovaj Odsjek Filozofskog fakulteta bio poprilično pomaknut (sa svim značenjima ove riječi pa i onim pejorativnima), držeći sebe neopravdano iznad drugih i bivajući nepomirljiv i s onim najbližima, a samo kat niže.

Suradljivi znanstveno-stručni prelazak na drugu stranu široke ulice, tada ‘Proleterske’, a danas ‘Vukovarske’, do tadašnjeg Elektrotehničkog fakulteta, a sada FER-a, zabilježen nije. Činile to praktično samo studentice s filozofskog odlazeći prijeko, u tada otvoreni KSET, i uživajući u kvadrifoniji zvuka u studentskom klubu otvorenom na ovom ‘muškom’ faksu.

Tih godina stvarana prirodna komunikacija između većinski ‘ženskog’ – filozofskog i još ‘većinskije muškog’ – elektrotehničkog fakulteta, prerasla je prošle godine u nešto ciljano, strukturirano i začudno, a samo naizgled ‘izvanvremensko’ pa i ‘nadrealno’, u nešto iznad svega pohvalno i sveprisutno korisno, kreirajući ‘budućnost u sadašnjosti’.

Naime, Filozofski fakultet i Fakultet elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu zajedničkim su snagama 2023. pokrenuli studij Primijenjene kognitivne znanosti. Prvi je to program ove vrste u Lijepoj Našoj i u ovom dijelu Europe, koji je, nakon Zagreba, pokrenulo i riječko sveučilište.

I kako piše na njihovim stranicama, osnovni im je cilj ‘istražiti i opisati složenost ljudskog uma’ u okviru ‘šesterokuta’ znanstvenih disciplina: lingvistike, psihologije, umjetne inteligencije, antropologije, neuroznanosti i filozofije. Spoj je to humanističkih i tehničkih znanosti koji teži holističkom povezivanju čovjeka i tehnologije. Objedinjavanjem ‘integriranog uma’, kako ga je nazvao američki profesor Mark Turner, jedan od najutjecajnijih kognitivnih znanstvenika današnjice, sa znanstveno-tehničkim dostignućima, ovaj studijski program, drugu godinu zaredom, zajedničkim snagama izvode Fakultet elektrotehnike i računarstva i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

‘Naši diplomirani stručnjaci kreiraju i potiču interdisciplinarnu suradnju, tehnološki razvoj i inovacije, što dovodi do izvrsnosti i održivog rasta u znanosti i industriji’, riječi su profesorice Renate Geld, jedne od osnivačica ovog novog, izuzetno ambicioznog studija.

I tako su negdašnja spontana ‘žensko-muška’ studentska povezivanja dviju strana ondašnje ‘Proleterske’, a sada ‘Vukovaske’ ulice, u ozvučju KSET-ove kvadrifonije, pola stoljeća kasnije dobila novu, puno pragmatičniju znanstveno-stručnu dimenziju. Isplatilo se.

Neka im je sa srećom i uspjehom.