Robot ima funkciju da se, ako osoba počne kliziti ili padati, automatski napušu mekani zračni jastuci koji se nalaze s bočnih strana te tako spriječe pad

Danas u svijetu živi 7,8 milijardi pripadnika starije životne dobi što čini 13% ukupne populacije. Većina tih osoba treba određenu pomoć druge osobe i to najčešće pri kretanju. Nažalost, nemaju svi ljudi dovoljna financijska sredstva da si priušte nekoga da o njima brine.

Kako bi pomogli stanovnicima starije životne dobi u Americi, inženjeri s Massachusetts Institute of Technology dizajnirali su i testirali mobilnog robota koji bi trebao pomoći starijim osobama.

Naime, radi se o robotu pod nazivom ‘E -BAR’, a napravljen je s ciljem da starijim osobama bude potpora pri kretanju i smanji mogućnost njihova pada, a samim time i ozljeda.

Robot se sastoji od teške baze koja može podnijeti težinu prosječnog čovjeka bez prevrtanja ili klizanja. Ima set višesmjernih kotača koji omogućuju robotu kretanje u bilo kojem smjeru bez okretanja, ako je potrebno.

E-BAR djeluje kao skup robotskih upravljača koji prati osobu straga. Korisnik može hodati samostalno ili se osloniti na robotove ručke za potporu koji su napravljene u obliku slova U. Robot koji se cijelo vrijeme kreće iza osobe može poduprijeti punu težinu osobe, te se ona na njega može osloniti pri izvedbi radnji kao što su saginjanje, uspravljanje, spuštanje ili podizanje.

Robot ima funkciju da se, ako osoba počne kliziti ili padati, automatski napušu mekani zračni jastuci koji se nalaze s bočnih strana te tako spriječe pad. Svaka funkcija kontrolira se putem joysticka.

Korištenjem kontrolera može se odrediti smjer kretanja robotskih ruku pri određenoj situaciji stoga osoba radnju može obaviti bez straha od potencijalne ozljede.

Ova inovativna tehnologija puno je sigurnija od uobičajenih pomagala za kretanje koja korisniku ne garantiraju 100% sigurnost pri obavljanju određenih radnji – zato što se osoba pri korištenju robota u svakom trenutku može sjesti u spravu, dok je s prednje strane potpuno slobodan prostor kako bi osoba samostalno mogla išetati iz robota što nudi dodatnu dozu mobilnosti kod korisnika.

Inovativni robot u budućnosti bi mogao postati nezamjenjiva asistivna tehnologija uz koju bi se osobe s invaliditetom i starije osobe mogle osjećati sigurnije, dok bi s druge strane mogli samostalnije obavljati stvari.

Tripofobija je intrigantan i kompleksan fenomen koji, iako nije službeno priznat kao fobija, kod mnogih ljudi izaziva stvarne i intenzivne reakcije

Tripofobija je pojam koji označava intenzivan osjećaj nelagode, tjeskobe ili čak gađenja pri pogledu na grupirane rupe, izbočine ili šupljine koje se često pojavljuju u prirodnim oblicima poput saća, sjemenki lotosa, koralja ili čak u nekim kožnim bolestima.

Iako nije službeno priznata kao mentalni poremećaj u dijagnostičkim priručnicima brojni ljudi diljem svijeta tvrde da doživljavaju snažne emocionalne i fizičke reakcije kad vide takve uzorke.

Tripofobija je relativno nov termin koji se prvi put počeo spominjati na internetu ranih 2000-ih, a širu pozornost javnosti privukla je 2009. godine nakon što su se pojavili prvi forumi i internetske zajednice posvećene toj pojavi. Sama riječ potječe od grčkih riječi ‘trypa’, što znači rupa, i ‘phobos’, što znači strah.

Iako se često koristi naziv ‘strah od rupa’, mnogi stručnjaci smatraju da se ne radi o pravom fobičnom strahu, već više o snažnom osjećaju gađenja koji može biti praćen osjećajem svrbeža, mučninom ili panikom.

Zanimljivo je da neka istraživanja sugeriraju kako tripofobija može imati evolucijske korijene. Naime, određeni uzorci koji izazivaju nelagodu kod osoba s tripofobijom nalikuju kožnim oboljenjima ili znakovima zaraznih bolesti, što bi moglo značiti da je riječ o instinktivnoj reakciji koja pomaže u izbjegavanju potencijalne prijetnje.

Osim toga, ti se uzorci ponekad uspoređuju i s izgledom otrovnih životinja, poput nekih vrsta zmija ili žaba, što dodatno podržava teoriju o biološkom podrijetlu ove nelagode.

Poznate osobe koje su javno izjavile da pate od tripofobije uključuju pjevačicu Sarah Paulson, glumicu Kendall Jenner te pop zvijezdu Billie Eilish, koja je čak rekla da je toliko osjetljiva na određene uzorke da joj slike s takvim motivima mogu izazvati napad panike.

Internet i društvene mreže dodatno su proširili svijest o tripofobiji, ali su također često izvor slika koje namjerno izazivaju nelagodu kod osjetljivih pojedinaca.

Iako ne postoji standardizirani medicinski tretman za tripofobiju, neki ljudi tvrde da im pomažu tehnike smanjenja anksioznosti, poput kognitivno-bihevioralne terapije, meditacije ili postupne izloženosti. No, za mnoge, izbjegavanje okidača ostaje najučinkovitiji način suočavanja.

Bez obzira na to je li riječ o prolaznoj nelagodi ili izraženijoj reakciji, tripofobija ostaje fascinantan primjer kako ljudski mozak reagira na vizualne podražaje, često na načine koji nisu posve logični, ali imaju duboke biološke ili psihološke korijene.

Od 7. do 9. srpnja u Zagrebu se održava 19. bijenalni sastanak Društva za istraživanje dječjeg vida (CVRS), koji okuplja sudionike iz 16 zemalja

Poslušaj članak

Cilj događaja je razmjena znanja stručnjaka različitih profila o istraživanju dječjeg vida i rehabilitaciji djece s oštećenjem vida. Organizatori događaja su Centar za pružanje usluga u zajednici ‘Mali dom’, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet i Perkins International.

Pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, Lora Vidović, izrazila je zadovoljstvo što je Mali dom suorganizator događaja.

– Mali dom je u cijelom svijetu po svom radu prepoznat kao mjesto izvrsnosti. To je mjesto iz kojeg se po cijeloj Hrvatskoj širi znanje što se tiče djece s teškoćama, pogotovo oštećenja vida – rekla je Vidović.

Naglasila je da su u posljednje tri godine povećana izdvajanja iz gradskog proračuna za osobe s invaliditetom za više od 80 posto. Zahvaljujući tome, socijalne ustanove su u tri godine imale 240 posto više korisnika.

– Gotovo najveće širenje imao je Mali dom, kroz otvaranje novih podružnica u Badalićevoj i na Zagrebačkom velesajmu i kroz zapošljavanje novih djelatnika. Nastavljamo s jačanjem naših socijalnih ustanova u kvaliteti njihova rada – rekla je Vidović.

Ravnateljica Malog doma, Tatjana Petrović, rekla je da je postignut značajan napredak u rehabilitaciji djece s oštećenjem vida.

– Danas imamo u Hrvatskoj više pružatelja usluga nego prije 20 godina. Znanstvene spoznaje se dosta koriste u rehabilitaciji djece s oštećenjem vida. Stoga je i slogan ovog sastanka ‘Znanost u službi rehabilitacije’, dakle znanost nije odvojena od rada na terenu. U Malom domu i u Centru Vinko Bek već u najranijoj dobi, prvim mjesecima života djeteta, radi se na vidnim stimulacijama koje rezultiraju značajnim poboljšanjima. Djeca dolaze na funkcionalnu procjenu vida u dobi od četiri mjeseca, ali i ranije. Obitelj dobiva upute na koji način poticati razvoj vida kod djeteta da bi se vid optimalno razvio s obzirom na oštećenje. Neka djeca nemaju dobar ostatak vida, percipiraju samo svjetlo, i oni su također kandidati za vidne stimulacije, gdje svako zadržavanje vidne percepcije služi kasnije za bolje učenje. Naime, oko 70 do 80 posto učenja male djece je kroz spontano gledanje, dakle korištenjem vida – pojasnila je ravnateljica Petrović.

Naglasila je da je danas često cerebralno oštećenje vida, a mali je postotak retinitis pigmentose, što je rezultat napretka medicine. Česta su oštećenja vida s dodatnim teškoćama u razvoju, te Mali dom provodi edukacijsko-habilitacijske programe za djecu s oštećenjem vida i dodatnim teškoćama u razvoju.

Naomi Dale iz Društva za istraživanje dječjeg vida istaknula je da su istraživanja bitna za razvoj smjernica. Značajno pomažu u rehabilitaciji i cjelokupnom razvoju djece s oštećenjem vida. Jedno od bitnih istraživanja je povezanost vida i mozga.

– U Velikoj Britaniji Registar osoba s oštećenjem ne sadrži podatke o djeci s oštećenjem vida. Djeca dolaze u bolnicu na intervencije u kojima sudjeluje mali broj stručnjaka, ali se oni dodatno educiraju – rekla je Dale.

Edukacijska rehabilitatorica iz Malog doma, Snježana Seitz, u svom je predavanju prikazala slučaj djeteta koje ima problema s vidnim funkcioniranjem nakon hemolitičkog uremijskog sindroma. Predstavila je način procjene i intervencije vezano za vidno funkcioniranje te proces vođenja roditelja i djeteta kroz četveromjesečnu habilitaciju.

– Konkretno smo radili edukaciju roditelja, adaptaciju okoline kako bi dijete puno bolje vidno funkcioniralo, te dozirano davanje zadataka. Rezultati su jako dobri, osobito što se tiče vidnog funkcioniranja, dijete sada nema nikakvih problema i ponovo se vraća u dječji vrtić. Ostali su još neki izazovi, kao mali izazovi s pažnjom i samoregulacijom, ali i to kreće na bolje – pojasnila je Seitz.

Doktorica Namita Jacob govorila je o radu s djecom s oštećenjem vida u Indiji. Naglasila je da su u Indiji i drugim državama gdje je boravila slični problemi vezani za oštećenje vida.

– Indija ima veliku populaciju koja treba pomoć, ali mali broj stručnjaka. U Indiji je velika incidencija katarakte, ali su prisutna i ostala oštećenja vida kao što su cerebralno oštećenje vida, prematurna retinopatija te oštećenja uslijed traumatskih ozljeda. Imamo jako dobre programe prevencije i rane intervencije, ali do problema dolazi kada se taj dio medicine treba spojiti s rehabilitacijom. Upravo je u velikoj populaciji rješenje – nemamo dovoljno stručnjaka, ali raspoloživi stručnjaci educiraju populaciju kako bi postala podrška djeci s teškoćama – pojasnila je doktorica Jacob.

Jedna od sudionica bijenalnog sastanka, Alessia Zanatta iz Italije, govorila je o aktivnostima u Siblings programu. Aktivnosti su namijenjene djeci od rođenja do 14. godine života.

– Svaka aktivnost je individualizirana s obzirom na dob i intelektualne sposobnosti. U kreiranju aktivnosti sudjeluje više stručnjaka kao što su oftalmolozi, edukacijski rehabilitatori. U aktivnosti se uključuje i obitelj, odnosno videća braća i sestre. Radi se o različitim aktivnostima – od kuhanja do plesa – a provode se u manjim grupama, u grupama od 5 do 7 djece, te je tako moguće posvetiti se svakom djetetu – objasnila je Zanatta. Naglasila je kako je glavni cilj ovih aktivnosti da se dijete osjeća ugodno i tako ostvaruje svoj puni potencijal.