Darko Sobota je autor publikacije ‘Nije kraj’ i voditelj odjela za rad s poslodavcima Centra za profesionalnu rehabilitaciju ‘Zagreb’. Doznajte što nam je rekao o sustavu profesionalne rehabilitacije i osobama s invaliditetom na tržištu rada

Tko je Darko Sobota?

–Zaposlenik sam Centra za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb posljednjih devet godina, od samog osnutka centra. Počeo sam kao rehabilitacijski tehnolog, bavio se prilagodbama radnih mjesta za osobe s invaliditetom – odradio sam oko 300 tehničkih, organizacijskih i arhitektonskih prilagodbi. Od 2021. godine radim u Odjelu za rad s poslodavcima. Kolokvijalno kažem da ‘prodajem osobe s invaliditetom’, ali to je zapravo vrlo human i lijep posao. U centru proizvodimo radnu snagu, pripremamo ljude za tržište rada i pružamo im priliku.

Pripremam poslodavce za konkretnu osobu – naglasak je uvijek na mogućnostima korisnika koje brusimo do razine kada će biti atraktivni tržištu rada.

Iskoristio bih ovu prigodu i istaknuo da Centar za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb ove godine slavi deset godina postojanja – započeli smo s radom 2015. godine.

Što Vas je motiviralo da napišete ovu knjižicu? Kako je uopće došlo do ideje za Nije kraj?

-Ideja je došla od Udruge osoba s amputacijom udova Grada Zagreba i Zagrebačke županije. Željeli su izraditi publikaciju za nove članove i obratili su se centru i meni jer su smatrali da ne postoji relevantnija institucija ni osoba za taj posao, budući da centar provodi cjelokupni proces profesionalne rehabilitacije. Nije imalo smisla da netko iz udruge piše o stvarima koje mi ovdje svakodnevno provodimo. Tako je sve krenulo – već imam iza sebe nekoliko stručnih radova, pa mi nije bilo teško prihvatiti se pisanja.

Koja Vam je bila glavna namjera prilikom pisanja? Na koga ste prvenstveno mislili kao korisnika?

-Publikacija ‘Nije kra’j nije namijenjena isključivo osobama s amputacijom, ali nije ni generalno usmjerena svim osobama s invaliditetom. Polazište je bilo tržište rada – dakle, i poslodavci i osobe s invaliditetom.

Kako ste surađivali s ilustratorom Vedranom Štimcem?

-S tim dijelom nisam imao izravne veze. U sklopu projekta bilo je predviđeno da će UAZ angažirati ilustratora. Koliko mi je poznato, radi se o mladom kreativcu i umjetniku koji je poslao svoje prijedloge ilustracija. Odmah sam se složio s njima jer su bile vrlo zanimljive.

Kako izgleda proces profesionalne rehabilitacije i koji su najveći strahovi korisnika?

-Kada govorimo o procesu rehabilitacije, to znači da nekoga treba vratiti na tržište rada – osoba koja je radila, ali ju je zadesio invaliditet više ne može obavljati svoj raniji posao, kreće u proces rehabilitacije. Prvo se provodi medicinska rehabilitacija, a kad osoba može funkcionirati u svakodnevnom životu, prelazi se na profesionalnu rehabilitaciju.

Najčešće se osoba ne vraća na isti posao – radimo prekvalifikacije. Ljudi se boje promjena i izlaska iz zone komfora. Nekad su bili stručnjaci u svom području, a preko noći to više nisu i misle da je kraj svijeta. Ali nije – kao što i sam naslov publikacije kaže: ‘Nije kraj’.

U centru osobe prolaze rehabilitacijsku procjenu – uključeni su liječnici medicine rada, psiholozi, rehabilitatori, socijalni radnici, kineziolozi i radni terapeuti. Fokus je na mogućnostima i preostalim sposobnostima, te se predlažu mjere i smjer prekvalifikacije.

Radimo i s nezaposlenim osobama s invaliditetom koje nam upućuje HZZ. U tim slučajevima češće govorimo o habilitaciji – osobe su završile školu, ali se nisu nikada zaposlile. Tu pružamo podršku pri zapošljavanju ili ih prekvalificiramo za tržištu atraktivnije poslove.

Koje su najčešće nedoumice poslodavaca kada je riječ o zapošljavanju osoba s invaliditetom?

-Najveći problem je neupućenost – nepoznavanje invaliditeta, predrasude i strah od nepoznatog. Često dolazim poslodavcima i zastupam osobe s invaliditetom, a oni  neprestano nalaze razloge zašto ih ne zaposliti. Imam jednu anegdotu – dečko je s oštećenjem sluha, a poslodavac kaže da ne bi znao komunicirati s njim. Onda otkrije da već zapošljava dva radnika iz Nepala. Pitam ga: ‘Kako komunicirate s njima?’, kaže: ‘Na sve načine, rukama i nogama.’ Pa sam mu predložio da s ovim dečkom komunicira – pisanjem. Nasmijao se, dao mu priliku – i danas taj dečko tamo radi.

Kvotni sustav i iznosi kazni takoder nisu motivirajući – kazna od 200 eura za firmu od 30 zaposlenih je simbolična, gotovo kao poslovni ručak. Da je to barem iznos minimalne plaće, ili pola minimalne možda bi netko ipak odlučio zaposliti osobu s invaliditetom.

Treba reći i ovo – smisao zapošljavanja je obavljanje posla za protuvrijednost plaće. Ponekad imam osjećaj da neke osobe s invaliditetom, ne želim generalizirati, misle kako imaju pravo na zapošljavanje, ali ne i na obavljanje posla. To nije stvar invaliditeta nego karaktera. Ako osoba s invaliditetom razočara poslodavca, teško će on ponovno dati priliku nekom drugom.

Koriste li osobe s invaliditetom i poslodavci dovoljno hrvatski sustav profesionalne rehabilitacije i sve što on nudi?

-Uvijek može bolje. Danas se radi puno više i ozbiljnije nego prije nekoliko godina. Centar za profesionalnu rehabilitaciju Zagreb prepoznat je kao institucija koja jako dobro radi svoj posao. Radimo s osobama koje nikada nisu bile zaposlene ili su nezaposlene sedam do deset godina, a uspijevamo ih vratiti na tržište rada – to je ogroman uspjeh.

Problem je centralizacija – programe imamo u Zagrebu, Rijeci i Splitu, ali što je s ostalim gradovima? Već 40 kilometara od Zagreba nastaje problem, osobito ako nema javnog prijevoza ili organiziranog dolaska.

Planirate li napisati neku novu publikaciju? I koja bi bila Vaša poruka za kraj?

-Vrlo rado. Pisanje je općenito dobra stvar. Do sada sam napisao nekoliko stručnih radova objavljenih u različitim publikacijama, poput časopisa HUPT-a. Sve što ću pisati, bit će vezano uz osobe s invaliditetom i nastojat ću da bude motivirajuće.

Za kraj, invaliditet mijenja svakodnevno funkcioniranje, ali ne znači kraj igre – on otvara mogućnost za postizanje novih rezultata. Poznajem mnoge osobe koje su svoje najveće životne i poslovne uspjehe ostvarile upravo kao osobe s invaliditetom. Život je prepun krajeva i novih početaka – samo je ponekad lakše kukati nad krajem nego krenuti dalje.

Publikacija ‘Nije kraj’ dostupna je ovdje.

Osobitu pažnju pobudile su tehnike smanjenja stresa, poput emocionalne dobrobiti budući da razvijanje emocionalnih vještina doprinosi boljem snalaženju u stresnim situacijama i trajnom mentalnom zdravlju

Udruga invalida rada Zagreba je u svojim prostorijama u Novoj cesti 86 u srijedu organizirala predavanje nutricionistkinje Sanje Rebuša na​ temu ‘Održavanje zdravlja kroz aktivan i ispunjen život’.

Na predavanju se govorilo o prevenciji bolesti u smislu kako prepoznati rizike i spriječiti najčešće bolesti koje pogađaju starije osobe – uz savjete stručnjaka, zatim o zdravom načinu života na način kako pravilna prehrana i redovita tjelesna aktivnost mogu poboljšati zdravlje i energiju – s prijedlozima prilagođenim pojedinačnim potrebama. Bilo je riječi i o nutricionizmu s naglaskom na važnosti pravilne prehrane i optimiziranja jelovnika za bolje zdravstvene rezultate. Također, govorilo se o mentalnom zdravlju s isticanjem tehnika koje mogu pomoći u očuvanju dobrog mentalnog zdravlja, kako se nositi sa stresom i jačati socijalnu povezanost. Ujedno, na predavanju je bilo riječi i o upravljanju kroničnim bolestima uz korisne savjete o upravljanju simptomima i poboljšanju kvalitete života, kao i o holističkom pristupu zdravlju  uz alternativne terapije i pristupe koji mogu pridonijeti općem blagostanju.

Osobitu pažnju pobudile su tehnike smanjenja stresa, poput emocionalne dobrobiti budući da razvijanje emocionalnih vještina doprinosi boljem snalaženju u stresnim situacijama i trajnom mentalnom zdravlju. Primjena tehnika poput meditacije, disanja i svjesnosti može poboljšati emocionalnu ravnotežu i smanjenje stresa, kao i mindfulness prakse u smislu da te tehnike pomažu u usmjeravanju pažnje na sadašnji trenutak, smanjujući stres i tjeskobu.

Kod ravnoteže duha i tijela spomenut je utjecaj osjećaja na zdravlje. Pa tako se moglo saznati da ljutnja slabi jetru, tuga slabi pluća, zabrinutost šteti želucu, stres slabi srce i mozak, strah šteti bubrezima, ljubav donosi mir i jača um i tijelo, dok smijeh smanjuje stres i uvećava sreću.

Naglašena je važnost sna koji igra ključnu ulogu u regeneraciji tijela te oblikuje zdravlje, mentalnu bistrinu i emocionalnu ravnotežu. Uspostavljanje redovite rutine spavanja smanjuje nesanicu i potiče dublji, mirniji san tijekom noći. Nedostatak sna može dovesti do kognitivnih oštećenja, smanjene produktivnosti i povećanog stresa.

Kvalitetna prehrana uključuje nužno uravnotežen jelovnik – koji treba uključivati povrće, voće, cjelovite žitarice, zdrave masti i proteine za optimalno zdravlje, kao i hidrataciju koja je ključna za održavanje funkcije organa te poboljšanje metaboličkih procesa u tijelu. Naime, dehidracija može uzrokovati umor, glavobolje i smanjenu koncentraciju. Redovita konzumacija fitonutrijenata može pomoći u prevenciji kroničnih bolesti.

Kvantna medicina, u smislu holističkog pristupa, proučava organizam kao cjelinu, uzimajući u obzir fizičke, mentalne i energetske aspekte. U smislu mjerenja energetskog stanja organizma, kvantna analiza mjeri energetsko stanje organa i tkiva kako bi otkrila neravnoteže, pruža detaljnu sliku stanja organizma. Terapije se prilagođavaju individualnim potrebama svakog pacijenta, a ujedno omogućuje rano prepoznavanje zdravstvenih problema. Individualizirani tretmani napravljeni su za svakog pojedinca na temelju njegovih specifičnih energetskih potreba.

Svaka prisutna osoba na predavanju nagrađena je vrijednim poklon bonom, a može se koristiti za besplatnu kvantnu analizu organizma ili besplatno nutricionisticko savjetovanje.

Naposljetku, svi su mogli uživati u slikama izložbe ‘Proljetno ARTuriranje’ u prostorijama Udruge koju su još 15. travnja priredili polaznici radionice crtanja i slikanja pod vodstvom Ljiljane Smontare i Nade Katanec.

Kako se svake godine 15. travnja obilježava Svjetski dan umjetnosti, odabran u čast rođendana Leonarda da Vincija kako bi se promicala svijest o važnosti likovnih umjetnosti i svih oblika kreativnog stvaralaštva, slike su izrađivane na radionicama tijekom zadnjih mjeseci i ukrašavat će prostor UIR Zagreba sljedećih mjesec dana.

Kad djeca završe školovanje, često ostaju kod kuće, izolirana i bez ikakvog plana za budućnost. Roditelji moraju napustiti posao kako bi se brinuli za njih – i to je začarani krug. Ecofun je naš odgovor, ističe Maja Prakaturović

Udruga ‘Tko se boji sutra još?’ osnovana je prije pet godina u Vukovaru, i to u vrlo zanimljivim okolnostima – nekoliko majki djece s teškoćama u razvoju, koja su izašla iz sustava rane intervencije, odlučilo je djelovati. U trenutku kad su njihova djeca ušla u adolescentnu dob, pojavile su se nove potrebe, ali i manjak sustavne podrške.

Naziv udruge, kako objašnjava predsjednica Maja Prakaturović, nastao je kao simbol složenosti njihovih života.

-Planirali smo pojednostaviti naziv kako bi olakšali vidljivost udruge i logistiku, ali smo brzo shvatili da, baš kao i naši životi, ni naziv ne može biti jednostavan. Ono čega nas je najviše strah je – što će biti sutra, kada više ne budemo tu da brinemo za svoju djecu – kaže nam Maja.

Misija udruge vrlo je jasna: osigurati sigurno, dostojanstveno i adekvatno mjesto gdje će djeca s teškoćama moći nastaviti živjeti kad roditelja više ne bude.

-Udruga danas okuplja 132 člana i djeluje na području Vukovarsko-srijemske županije. Tijekom pet godina djelovanja ostvareni su brojni rezultati. Kroz trogodišnji program ‘Dan kao san’, financiran od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, osigurane su svakodnevne aktivnosti za djecu i mlade s teškoćama – od glazbene terapije i kreativnih radionica do izleta, učenja i igara – pojasnila je predsjednica.

Jedina su organizacija u županiji koja sustavno radi i s roditeljima, pružajući psihološku pomoć, individualna savjetovanja i podršku u ostvarivanju prava djece. Kroz program Zajedno jači, koji financira Nacionalna zaklada, roditeljima se nude kreativne radionice, međusobna razmjena iskustava i jačanje kapaciteta.

-U sklopu projekta NOREST, koji financira Zaklada ‘Hrvatska za djecu’, uređeni su i opremljeni sportski prostori te osigurana stručna osoba za individualni rad s djecom, čime su stvoreni temelji za dugoročnu dostupnost sportskih aktivnosti.

Osim toga, godišnji projekti koje financiraju Ministarstvo znanosti, Ministarstvo demografije, Grad Vukovar, županija i okolne općine omogućuju pokrivanje troškova režija, prehrane, suplementacije, opreme i plaća zaposlenika – pohvaljuje Maja lokalnu zajednicu.

Udruga već petu godinu kontinuirano pruža pomoć roditeljima – savjete, edukacije, razmjenu iskustava i podršku, s impresivnih 1600 volonterskih dana godišnje.

Jedan od najambicioznijih projekata udruge je Ecofun, društveno poduzeće koje spaja održivost i zapošljavanje mladih s teškoćama u razvoju.

– Projekt je nastao iz stvarne potrebe – kad naši korisnici završe školu, sustav više ne nudi ništa. Obitelji propadaju, roditelji gube posao kako bi se brinuli za djecu. To nije održiva društvena strategija – kaže Maja.

– Ecofun uključuje te mlade ljude u proces izrade artikala od recikliranih materijala, čime se postižu višestruki učinci: socijalna uključenost, ekološka osviještenost, očuvanje resursa, i financijska samoodrživost. Kroz suradnju s tvrtkama poput Komunalca Vukovar te prikupljanjem otpadnog tekstila i kože, projekt doprinosi održivom razvoju i smanjenju otpada.

Udruga ima kapacitete za izradu 2.100 artikala mjesečno, što predstavlja prihod od oko 8.000 eura. Time se pokrivaju osnovni troškovi rada, zaposlenici i održavanje opreme – pojasnila je.

– Kroz Ecofun kampanju svi građani mogu sudjelovati. Samo 10 eura može donijeti veliku promjenu u životima djece s teškoćama – naglašava Maja.

-Mladi s invaliditetom će kroz projekt stjecati konkretne vještine, izrađivati igračke za kućne ljubimce, biti društveno korisni i postati vrijedni članovi zajednice. Recikliranjem tekstila smanjuje se potreba za novim sirovinama, čime se štiti okoliš i smanjuje emisija stakleničkih plinova. Ovim programom dajemo priliku za radnu integraciju, izlazimo iz okvira siromaštva i zanemarenosti, i nudimo rješenje koje je win-win za sve – ističe Prakaturović.

Ecofun je i službeno prepoznat kao inovativan projekt. Na akademiji Zaklade Žuta točka, koja nudi edukaciju i mentorstvo za razvoj fundraising kampanja, Ecofun je osvojio prvo mjesto među svim prijavljenim udrugama. Nagrada od 2.500 eura bit će uložena u vizualni identitet kampanje.

-Naša lokalna zajednica nas prepoznaje i podržava, kao pozitivan vjetar u gradu. Imamo odličnu suradnju s građanima, obrazovnim ustanovama, tvrtkama i partnerima koji prate naš rad – zahvaljuje se Maja.

Ipak, potrebe rastu. -Prostor koji smo prošle godine uredili i opremili sada je već premalen. Raste broj članova, aktivnosti i ideja. Nadamo se da će Grad Vukovar prepoznati potrebu za proširenjem naših kapaciteta – kaže Maja.

Statistika je neumoljiva. U Vukovarsko-srijemskoj županiji trenutno ima 2650 mladih osoba sa smanjenim mogućnostima. U Vukovaru ih je 452. Većina ih je izolirana, neuključena u ikakav oblik rada ili društvenog života.

-Ecofun projekt ima neiscrpan bazen korisnika, sirovine i višestrukih koristi. Onog trena kad završimo s opremanjem prostora i nabavimo kombi, krećemo s 20 korisnika koji jedva čekaju nastaviti svoje živote – poručuje Maja.

Zaključuje kako se nada da će njihova priča potaknuti i druge udruge u Hrvatskoj na slične korake. “Vjerujemo da ovim projektom možemo pokrenuti lavinu promjena, primjer dobre prakse koji će se proširiti i na druge krajeve zemlje” – kazala je Maja za ovaj put.