in MREŽA
NEPALAC S INVALIDITETOM Dvostruki amputirac osvojio vrh Mount Everesta i ušao u povijest alpinizma
Da nisam izgubio noge ne bih se ni penjao na Everest, a sada sam zahvaljujući invaliditetu ostvario svoj životni san, kaže Hari Budha Magar
Hari Budha Magar komotno bi mogao biti neki junak iz pustolovnog romana ili zaštitno lice onih organizacija osoba s invaliditetom koje se bore za ravnopravnost i dostojanstvo. On je bivši vojnik, izliječeni alkoholičar i depresivac, čovjek kojemu su amputirane obje noge.
Naizgled pripada nekoj ubožnici ili ustanovi koja skrbi za beznadne slučajeve, no Hari je beskompromisni borac i avanturist, pomalo ‘nahero u glavu’ jer se drugačije njegova suluda hrabrost ne može objasniti. Ovaj nevjerojatni Nepalac, naime, postigao je ono o čemu sanjaju milijuni ljudi s obje noge, pa i vrhunski alpinisti kojima je samo malo falilo da stignu do cilja. Hari je osvojio vrh Mount Everesta, najviše planine na svijetu.
Vojnik veteran uspon je započeo točno trinaest godina otkako je ostao bez nogu nakon eksplozije mine u Afganistanu, gdje je služio kao kaplar u pukovniji Ghurka u britanskoj vojsci. Dok su čekali gotovo tri tjedna da se vrijeme razvedri u baznom kampu na Everestu, Hari i njegova posada suočili su se s ledenim uvjetima i vidjeli su dva mrtva tijela kako ih vuku dolje.
– Sve su mi jakne bile potpuno smrznute. Čak i naša topla voda iz termosice bila je zaleđena i nismo je mogli piti – prisjeća se Hari.
Najveći problem predstavljao im je manjak kisika, dok su se spuštali s vrha Everesta samo ih je proviđenje moglo spasiti od sigurnog gušenja. Međutim, loše vrijeme značilo je da su mu se i sunčane naočale i maska s kisikom zaledile pa je mogao provesti samo nekoliko minuta na vrhu planine.
Život mu je bio ‘potpuno gotov’, kako sam kaže, kada je izgubio potkoljenice u Afganistanu, boreći se s alkoholizmom i depresijom.
– Odrastao sam u Nepalu i vidio sam kako se postupa s osobama s invaliditetom u tim udaljenim selima. Mnogi ljudi još uvijek misle da je invaliditet grijeh iz prethodnog života i da ste vi teret zemlje. I sam sam u to vjerovao jer je to bio moj odgoj. Tako sam odrastao. Bilo je to prilično teško vrijeme kada sam izgubio noge, u jednom sam razdoblju previše pio, samo da kontroliram svoju bol i emocije i sve te stvari. Pokušao sam se ubiti nekoliko puta – priznao je Hari.
O usponu na Everest počeo je razmišljati još dok je bos hodao u školu. Međutim, osobama s invaliditetom nepalske su vlasti zabranile penjanje na Everest u pokušaju da se smanji broj alpinista koji umiru na vrhu. No Hari i brojni drugi avanturisti s invaliditetom pokrenuli su kampanju da se zabrana ukloni i u tome su djelomično uspjeli. Za slijepe je alpiniste, primjerice, zabrana i dalje na snazi.
Kad je sišao s planine, Hari je rekao da se veseli što će provoditi vrijeme sa svojom obitelji i izrazio želju vratiti se u Afganistan na mjesto gdje je ostao bez nogu kako bi mogao reći ‘hvala’.
– Da nisam izgubio noge ne bih se ni penjao na Everest, a sada sam zahvaljujući svom invaliditetu ušao u povijest alpinizma – zaključio je Hari.
U svakom zlu ima nešto dobro, kaže stara poslovica, a u Harijevu je slučaju dobro što je ponovno pronašao samog sebe. Od depresivca i alkoholičara postao je uzor onim ljudima s invaliditetom koji još nisu realizirali svoje snove. Jer ne mogu. Ne mogu zbog arhitektonskih i kulturoloških barijera koje su u nekim društvenim zajednicama više i od vrha na Everestu.
Kroz projekt je planirano pružanje ukupno 2.668 socijalnih usluga. Aktivnosti će biti prilagođene potrebama djece i njihovih obitelji, s ciljem razvoja njihovih sposobnosti, veće samostalnosti i aktivnijeg sudjelovanja u zajednici
Poslušaj članak
Udruga slijepih Zagreb provodi projekt „Da ti pokažem što mogu?“, kojem je cilj pružiti podršku djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima. Projekt traje 36 mjeseci, a kroz njegove aktivnosti bit će uključeno 105 djece i njihovih roditelja, skrbnika i drugih članova obitelji. Ukupna vrijednost projekta iznosi 249.887,97 eura.
Projekt se provodi u partnerstvu s Centrom za rehabilitaciju „Silver“ i Skijaškim klubom za osobe s invaliditetom „Sljeme“. Kroz različite aktivnosti djeci će se omogućiti razvoj novih znanja i vještina, veća samostalnost i lakše uključivanje u društveni život, dok će obitelji dobiti stručnu i praktičnu podršku.
U projekt se mogu uključiti djeca i mladi do 18 godina koji zbog tjelesnih, senzoričkih, komunikacijskih, govorno-jezičnih ili intelektualnih teškoća trebaju dodatnu podršku. Uključiti se mogu i njihovi roditelji, udomitelji, skrbnici te njihovi bračni ili izvanbračni partneri.
Udruga slijepih Zagreb u sklopu projekta pružat će psihosocijalnu podršku djeci i roditeljima, pomoć u učenju, podršku u razvoju svakodnevnih, komunikacijskih i socijalnih vještina, organizirani prijevoz te pravnu podršku roditeljima. Predviđene su i edukacije roditelja te različite aktivnosti i treninzi.
Centar za rehabilitaciju „Silver“ pružat će stručnu podršku roditeljima te provoditi aktivnosti usmjerene na razvoj socijalizacijskih i komunikacijskih vještina uz pomoć terapijskog psa. Skijaški klub za osobe s invaliditetom „Sljeme“ provodit će prilagođene zimske i ljetne sportske radionice i treninge.
Kroz projekt je planirano pružanje ukupno 2.668 socijalnih usluga. Aktivnosti će biti prilagođene potrebama djece i njihovih obitelji, s ciljem razvoja njihovih sposobnosti, veće samostalnosti i aktivnijeg sudjelovanja u zajednici.
Početna konferencija projekta održat će se u srijedu, 7. listopada 2026. u prostorijama Udruge slijepih Zagreb, Draškovićeva 80/III. Na konferenciji će biti predstavljen projekt, njegove aktivnosti i mogućnosti uključivanja djece i njihovih obitelji.
Zainteresirani za sudjelovanje mogu se javiti Udruzi slijepih Zagreb putem e-maila: info@udruga-slijepih-zagreb.hr ili telefonom na broj 01/4811-124.
Prilikom prijave potrebno je dostaviti odgovarajuću dokumentaciju, ovisno o tome prijavljuje li se dijete ili roditelj, odnosno skrbnik. Prijavljeni korisnici ne uključuju se automatski u projekt, već će o rezultatima prijave biti naknadno obaviješteni.
Projekt „Da ti pokažem što mogu?“ želi djeci s teškoćama u razvoju i njihovim obiteljima pružiti konkretnu podršku i bolje mogućnosti za razvoj, učenje, kretanje, druženje i što veću samostalnost.
U praksi se pojavljuju problemi poput dugog trajanja postupaka, odbijanja zahtjeva i neslaganja s rezultatima vještačenja
Poslušaj članak
Udruga Centar za inkluziju i prava ranjivih skupina (CIPRS) prošlog je tjedna održala predavanje „Pravo na inkluzivni dodatak 2026.“, s obzirom na velik interes javnosti, ali i brojne nedoumice i pogrešna tumačenja vezana uz ovo pravo.
Sve je više osoba kojima je zbog invaliditeta potrebna dodatna financijska i druga podrška u svakodnevnom životu. Inkluzivnim dodatkom objedinjena su neka ranija prava za osobe s invaliditetom, s ciljem jednostavnijeg ostvarivanja prava i osiguravanja novčane potpore ovisno o stvarnim potrebama osobe.
Inkluzivni dodatak ne određuje se samo prema dijagnozi. Ključno je koliko zdravstveno stanje utječe na svakodnevno funkcioniranje. Vještačenjem se zato utvrđuje stupanj oštećenja funkcionalnih sposobnosti, na temelju kojeg se određuje razina potpore. Ista dijagnoza tako ne mora značiti i isti iznos dodatka za dvije osobe.
Postoji pet razina potpore, a iznosi se kreću od 138 do 720 eura, ovisno o utvrđenoj razini. Za ostvarivanje prava potrebno je ispuniti zakonske uvjete. Kod četvrte i pete razine postoje i dodatna ograničenja, primjerice ako osoba ima drugu nekretninu koju može prodati ili iznajmiti, poslovni prostor koji ne koristi ili joj je osiguran smještaj u ustanovi.
Zahtjev se podnosi Hrvatskom zavodu za socijalni rad, uz koji je važno priložiti što noviju i potpuniju medicinsku dokumentaciju. Dokumentaciju pregledava Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, nakon čega Hrvatski zavod za socijalni rad odlučuje postoji li pravo i kojoj razini potpore osoba pripada.
U praksi se, međutim, pojavljuju problemi poput dugog trajanja postupaka, odbijanja zahtjeva i neslaganja s rezultatima vještačenja. Prema materijalu predstavljenom na predavanju, upravo su dugotrajnost postupaka i određivanje razine potpore među najčešćim razlozima pritužbi.
Ako osoba smatra da je odluka pogrešna ili da joj je određen neodgovarajući iznos, može podnijeti žalbu. Ako ni nakon žalbe nije zadovoljna odlukom, može pokrenuti upravni spor pred sudom, pri čemu treba paziti na propisane rokove.
Inkluzivni dodatak ne smatra se prihodom u smislu Zakona o socijalnoj skrbi i izuzet je od ovrhe. Korisnik, međutim, može morati vratiti primljeni novac ako je pravo ostvario na temelju netočnih podataka ili nije prijavio promjenu koja utječe na ostvarivanje prava.
– Radionice za osobe s invaliditetom krenuli smo održavati jer smo željeli ljudima razjasniti i pojednostaviti propise te omogućiti im da steknu više samopouzdanja prilikom ostvarivanja svojih prava. U dosadašnjem radu s osobama s invaliditetom i ranjivim skupinama, a pogotovo s roditeljima djece s teškoćama u razvoju, primijetili smo da se većina ljudi teško snalazi u propisima i kontradiktornim tumačenjima institucija te često ne znaju ni odakle početi i koga kontaktirati – pojasnila je Iva Atlija, diplomirana pravnica i suosnivačica Centra za inkluziju i prava ranjivih skupina.
– Kod prava na inkluzivni dodatak zamijetili smo da velik broj korisnika ne razumije pojam stupnja oštećenja funkcionalnih sposobnosti kao preduvjeta za dobivanje inkluzivnog dodatka, već ga poistovjećuju s objektivnom dijagnozom. Tu su i iznimno dugo čekanje na nalaz i mišljenje vještačenja, zakonski kriteriji za četvrtu i petu razinu prema kojima korisnik ne smije imati drugu nekretninu u vlasništvu, kao i slučajevi osoba s kroničnom bolešću drugog stupnja kojima je pravo odbijeno jer žive s nekim u kućanstvu, čak i kada je ta osoba, primjerice, maloljetno dijete ili nemoćni roditelj – kaže Atlija.
U 2025. i 2026. godini održano je ukupno 12 radionica, od čega tri u suradnji s drugim udrugama osoba s invaliditetom i roditelja djece s teškoćama u razvoju.
Do kraja ove godine, uz već održanu radionicu o pravu na inkluzivni dodatak, koju će zbog velikog interesa ponoviti, planiraju održati i radionicu o novostima u području osobne asistencije. Predviđena je i radionica na kojoj će prikupiti najvažnija, anonimizirana pitanja iz prakse te kroz studije slučaja pokazati kako postupiti u situacijama s kojima se korisnici susreću.
U planu je i izrada priručnika za roditelje djece s teškoćama u razvoju, koji bi se mogao preuzeti online i u institucijama te roditeljima poslužiti kao polazišna točka pri ostvarivanju prava njihova djeteta.
Glavna tema bila je pristupačnost internetskih stranica i mobilnih aplikacija koje koriste tijela javnog sektora. Cilj je osigurati da digitalne usluge budu dostupne svim građanima, uključujući osobe s različitim vrstama invaliditeta
Poslušaj članak
Prošlog je tjedna održan sedmi online okrugli stol pod nazivom „Digitalna pristupačnost od zakona do prakse“. Skup je organiziralo Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije u suradnji s Povjerenikom za informiranje, organizacijama osoba s invaliditetom i Državnom školom za javnu upravu.
Glavna tema bila je pristupačnost internetskih stranica i mobilnih aplikacija koje koriste tijela javnog sektora. Cilj je osigurati da digitalne usluge budu dostupne svim građanima, uključujući osobe s različitim vrstama invaliditeta.
Na skupu je istaknuto da digitalna pristupačnost nije samo ispunjavanje zakonskih pravila. Ona je važna za ravnopravno sudjelovanje svih ljudi u društvu. Osobe s vidnim, slušnim, motoričkim ili kognitivnim teškoćama često nailaze na prepreke prilikom korištenja digitalnih sadržaja, zbog čega je potrebno te sadržaje prilagoditi njihovim potrebama.
Ministarstvo također provodi edukacije za zaposlenike u oko 2600 tijela javnog sektora koja moraju poštovati zakonske obveze vezane uz digitalnu pristupačnost. Edukacije se provode i za udruge osoba s invaliditetom, koje sudjeluju u prepoznavanju problema i praćenju provedbe.
Sudionici okruglog stola složili su se da digitalnu pristupačnost treba uključiti već prilikom izrade novih internetskih stranica i usluga, a ne je rješavati tek naknadno.
Zaključeno je da pristupačnost nije nešto što se napravi samo jednom. Zbog stalnog razvoja tehnologije potrebno je digitalne sadržaje redovito provjeravati i prilagođavati kako bi ostali dostupni što većem broju ljudi.
Tko su Purger i Purgerica?
„Da ti pokažem što mogu?“ – podrška djeci i obiteljima
Predstavljena igra „Čovječe budi pravedan“
20 godina stvaranja – zajedno u tišini
-
in MREŽAPrije 2 danaZa inkluzivni dodatak nije važna samo dijagnoza
-
EU kutakPrije 7 danaOsobe s invaliditetom isključene iz hitnih službi i komunikacije
-
VijestiPrije 6 danaOsobni asistenti traže veće plaće i uključivanje u reformu
-
Video / podcastPrije 3 danaSmije li Gluha osoba dobiti informaciju koju svi ostali mogu čuti?
-
Osobe s invaliditetomPrije 2 danaOdržan sedmi online okrugli stol o digitalnoj pristupačnosti
-
In MetropolaPrije 5 danaBesplatne zdravstvene provjere na glavnom zagrebačkom trgu
-
Civilno društvoPrije 7 danaZaštita mora biti dostupna i ženama s invaliditetom
-
in MREŽAPrije 14 sati„Da ti pokažem što mogu?“ – podrška djeci i obiteljima