Prigrlivši brajicu, umjetnica stavlja slijepe i videće u isti položaj, u kojem svaki od njih mora premostiti prepreke da bi razumjeli jedni druge
Poslušaj ovaj članak
Tiflološki muzej u Zagrebu, u okviru ciklusa Taktilne galerije, u utorak je svečano predstavio radove renomirane akademske slikarice – grafičarke Anabel Zanze, naziva slojevita značenja: NE-PRE-PRE-KE.
Anabel Zanze karakteristična je i po tome što usvaja tipografiju u svojim radovima te je povezuje s avangardnim umjetničkim nastojanjima na bazi letrizma i konceptualne umjetnosti.
– Večeras otvaramo izložbu NE-PRE-PRE-KE, kojom predstavljamo jedinstvenu umjetnicu izrazite individualnosti, Dubrovkinju sa zagrebačkom adresom, akademsku slikaricu i grafičarku Anabel Zanze, umjetnicu prepoznatljivu po minimalizmu. Ovog se puta predstavlja radovima iz serije likovnih crteža, kolaža, kojima je pokazala otvorenost prema ranjenim skupinama zajednice, osobama oštećena vida. Prigrlivši brajicu, umjetnica stavlja slijepe i videće u isti položaj, u kojem svaki od njih mora premostiti prepreke da bi razumjeli jedni druge. Ovaj naš zajednički rad mnogo je doprinio približavanju umjetnosti i kulture osobama oštećena vida. Ono što smo još željeli postići je pojasniti i približiti suvremenu umjetnost domaćem čovjeku, tako da mu pojednostavimo i omogućimo njeno razumijevanje – predstavljena je umjetnica na otvorenju izložbe.
Izložba u Tiflološkom muzeju prezentira 15 radova koji komuniciraju sa slijepim i slabovidnim osobama, nastojeći dokinuti granice svjetova, tako da prepreke postanu NE-PRE-PRE-KE.
U tu svrhu Zanze je prigrlila grafički znak Brailleovih slova i uobličila ih u umjetničku formu. Autorica je posebno za ovu izložbu napisala bilješke koje su dostupne putem QR kodova u katalogu izložbe.
Autor izložbe i likovnog postava je Igor Maroević, viši kustos Tiflološkog muzeja, a tekstove u katalogu potpisuju Igor Maroević i Nada Beroš. Hrvatski savez slijepih i Hrvatska knjižnica za slijepe sudjelovali su u tehničkoj izvedbi.
– Htio bih se zahvaliti umjetnici Anabel Zanze što je prihvatila neke moje ideje i što je na moje tvrdoglavo inzistiranje pristala izaći iz svoje zone komfora i što je pristala da je se snima dok radi, dok stvara… Izložba koja je pred nama pokazuje njezin raspon rada, od nekih uvjetno rečeno početaka, nizanja slova do ove 2024. godine, kada je napravila posljednji rad, a koji je nastao baš za ovu izložbu – rekao je Maroević.
Sedam izloženih slika prilagođeno je slijepim i slabovidnim osobama taktilnim grafikama, umanjenim prikazima originala koje prate verbalni opisi izrađeni prema smjernicama dobre prakse koji se koriste za opise umjetničkih djela. I, konačno, putem QR kodova, apliciranih uz svako izloženo djelo, slijepim je osobama omogućeno da, njihovim skeniranjem, poslušaju opis i priču o svakom pojedinom djelu koju izgovara sama autorica.
– Ovom izložbom želio sam staviti videće i slijepe osobe u cipele onih drugih, u pokušaju i želji da shvate što su to ‘neprepreke’ i kako se treba ponašati da bi u životu imali neprepreke… Prepreke treba smanjivati, rušiti i dokidati. Najveće prepreke su često u našim glavama. Te prepreke su najčešće strah od nepoznatog. Ponekad prepreke treba prvo postaviti, istaknuti ih, osvijestiti, da bismo ih mogli srušiti. Mi smo ovdje namjerno i svjesno u isti položaj stavili videće i slijepe osobe. Želimo da se jednima i drugima iznad glave pojavi upitnik, što znači položaj u cipelama onih drugih i to je po mojem mišljenju jedini način da se utre put društvu bez prepreka – istaknuo je Maroević.
Nada Beroš, koja je uz Igora Maroevića odabirala radove za ovu izložbu, u tekstu za katalog izložbe detaljno i precizno opisuje rad Anabel Zanze, njenu motiviranost i želju da granice svoga izražavanja protegne i na slijepu i slabovidnu publiku, publiku kojoj je ova izložba prilagođena i namijenjena.
– Ja sam otkrićem brajice za sebe promijenila tek moj svijet. Izložbu smo radili s ciljem da ga malo promijenimo i za druge, onoliko koliko se može. Želimo neprepreke na nekim nepremošćenim teritorijima. Želimo dodir i razumijevanje, a ne izolaciju. Brajica mi je omogućila da se otvorim za ljude kojima je mjera čitanja, u ovom slučaju slike, u jagodici prsta – rekla je Anabel Zanze.
Zahvalila se svima koji su omogućili ovu prezentaciju: Nadi Beroš, vrhunskoj interpretatorici suvremene umjetnosti, stručnome timu Tiflološkoga muzeja – višem kustosu Igoru Maroeviću i ravnateljici Nini Sivec, kao i svima koji su sudjelovali u organizaciji.
Izložba je ostvarena sredstvima Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i donacijom Orbico grupe.
Postizanje rodne ravnopravnosti u Europi neće biti moguće ako se prava žena i djevojčica s invaliditetom u potpunosti ne priznaju i ne zaštite
Europska komisija predstavila je početkom ovog ožujka Strategiju EU za ravnopravnost spolova u sljedećih pet godina, a već je sada izazvala golemu zabrinutost među organizacijama koje okupljaju osobe s invaliditetom.
– Zabrinuti smo što Strategija ostaje slaba jer ne postavlja pravno obvezujuće mjere i uvelike zanemaruje situaciju žena i djevojčica s invaliditetom – poručuju iz Europskog foruma za osobe s invaliditetom (EDF).
Žene i djevojčice s invaliditetom, navodi dalje EDF, suočavaju se s višestrukim i isprepletenim oblicima diskriminacije u svim područjima obuhvaćenim Strategijom, uključujući zapošljavanje, obrazovanje, zdravstvenu skrb i zaštitu od nasilja.
Ono što posebno brine jest činjenica da Strategija ne uključuje strukturne mjere ili namjenske ključne akcije za rješavanje njihove situacije.
Općenito se u uvodu Strategije spominje ‘stvaranje uvjeta za sve da slobodno biraju svoj životni put, napreduju i vode, bez obzira na svoj invaliditet’. Usto Strategija prepoznaje da ‘nejednakosti koje se isprepliću pogoršavaju prepreke pristupu zdravstvenoj skrbi i mogu dovesti do diskriminacije u liječenju, na primjer za žene s invaliditetom’. Naglašava se također da je jaz u zapošljavanju među spolovima posebno izražen za žene s invaliditetom. Spominje se i osiguravanje pristupa obrazovanju i uklanjanje prepreka, što je posebno hitno za djecu s invaliditetom.
Možda to i zvuči korisno i lijepo, no ove reference ostaju općenite i nisu popraćene konkretnim akcijama ili političkim inicijativama koje su posebno usmjerene na žene i djevojčice s invaliditetom.
Dokument ne spominje prava zajamčena Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a također ne rješava ni prisilnu sterilizaciju žena i djevojčica s invaliditetom, što je ozbiljno kršenje ljudskih prava koje se i dalje događa u nekim europskim zemljama.
Pristupačnost i razumna prilagodba temeljni su zahtjevi za osiguranje jednakog sudjelovanja osoba s invaliditetom u zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvu i javnom životu, no u Strategiji se ti zahtjevi zanemaruju – navode iz EDF-a.
– Odsutnost ovih pitanja izaziva zabrinutost oko toga hoće li Strategija učinkovito doprinijeti unapređenju prava žena i djevojčica s invaliditetom.
– Intersekcionalnost se mora prevesti u konkretne akcije Strategija se odnosi na intersekcionalni pristup. Međutim, intersekcionalnost mora ići dalje od općih izjava i biti prevedena u konkretne politike, financiranje i zakonodavne inicijative. Intersekcionalnost se manifestira na različite načine za žene i djevojčice s invaliditetom. Na primjer, kroz više stope siromaštva, prepreke u pristupu uslugama seksualnog i reproduktivnog zdravlja i skrbi, povećani rizik od nasilja za one koji žive u stambenim ustanovama. Pozivamo Europsku komisiju da se smisleno angažira s organizacijama osoba s invaliditetom, posebno onima koje predstavljaju žene i djevojčice s invaliditetom – apeliraju iz EDF-a.
Strategija ne nudi rješavanje ključnih pitanja poput nasilja nad ženama s invaliditetom, prisilnoj sterilizaciji, pristupu zdravstvenoj skrbi, mogućnostima zapošljavanja, uključivim obrazovanjem i pružanjem razumnog smještaja za žene i djevojčice s invaliditetom.
– Postizanje rodne ravnopravnosti u Europi neće biti moguće ako se prava žena i djevojčica s invaliditetom u potpunosti ne priznaju i ne zaštite – poručuju iz EDF-a
Vizija ovog događaja bila je jasna i snažna: osobe s invaliditetom nisu samo promatrači, već aktivni nositelji programa
Poslušaj članak
Nedavno je u hotelu Miramare održana je Modna revija inkluzije u organizaciji Udruge Uspjeh, događaj koji je na poseban način proslavio različitost, prihvaćanje i zajedništvo.
Večer je bila posvećena ljudima, njihovim osobnostima i unutarnjoj snazi, stavljajući u drugi plan poteškoće te naglašavajući vrijednost svakog pojedinca.
Vizija ovog događaja bila je jasna i snažna: osobe s invaliditetom nisu samo promatrači, već aktivni nositelji programa. Upravo su oni bili u središtu zbivanja, sudjelujući kao modeli, voditelji i domaćini, čime su pokazali svoju kreativnost, sposobnosti i autentičnost.
Program je dodatno obogaćen umjetničkim radovima koje su članovi izradili uz pomoć asistenata, stvarajući bookmarkse i kartice zahvalnosti koje su ostavile snažan dojam na sve prisutne.
Atmosfera večeri bila je ispunjena emocijama, toplinom i iskrenom radošću. Svaki trenutak na pozornici bio je podsjetnik da prava ljepota dolazi iznutra, iz srca i osobne priče svakog pojedinca. Revija nije bila samo prikaz odjeće, već simbol životnih iskustava, hrabrosti i jedinstvenosti koja se očitovala u svakom pokretu sudionika. Publika je svjedočila snažnoj poruci da ljepota ne leži u jednakosti, već u raznolikosti i mogućnosti da svatko bude ono što jest.
Vrhunac večeri obilježila je snažna poruka da svatko zaslužuje biti viđen, prihvaćen i voljen bez obzira na razlike. Događaj je nadmašio očekivanja organizatora, a dvorana je bila ispunjena pljeskom, suzama i podrškom koja nije jenjavala.
Na kraju su sudionici nagrađeni titulama i prigodnim darovima, čime je dodatno prepoznata njihova hrabrost i doprinos. Druženje se nastavilo uz zakusku, gdje su se razmjenjivali dojmovi i učvršćivao osjećaj zajedništva koji je obilježio cijelu večer.
Predsjednika Udruge za autizam Zagreb pitamo ima li istine u tvrdnjama da država naprosto više nema dovoljno sredstava za financiranje svih temeljnih socijalnih usluga
Svjetski dan svjesnosti o autizmu, obilježen početkom travnja, otvorio je i jedno bolno pitanje s kojim se u posljednje vrijeme suočavaju brojne udruge koje okupljaju osobe s invaliditetom. Kako, naime, nastaviti s provedbom projekata i programa koji podižu kvalitetu života njihova članstva, a pritom neprestano strahovati od financijske gabule i mogućeg gašenja udruge?
O tome razgovaramo s Igorom Ružićem, predsjednikom Udruge za autizam Zagreb, koja je lani prestala pružati uslugu organiziranog stanovanja za odrasle osobe iz spektra upravo zbog nedostatka financijskih sredstva. Ružića pitamo ima li istine u tvrdnjama da država naprosto više nema dovoljno sredstava za financiranje svih temeljnih socijalnih usluga?
– Definitivno nisam osoba koja može odgovoriti na to, s pozicije predstavnika ili predsjednika organizacije civilnog društva nemam i ne mogu imati uvid u državne financije – kaže nam Ružić.
– Načelno, mogu reći da nije pitanje postoje li sredstva, nego kako se sredstva distribuiraju. S obzirom na najave krize, a pritom smo svjedoci utemeljenih tvrdnji da je nekoliko sustava koji čine socijalnu državu (socijalna skrb, zdravstvo, školstvo) u ozbiljnoj krizi koja se pokušava kompenzirati plaćama zaposlenih – koji, da se razumijemo, trebaju i moraju biti adekvatno honorirani za svoj rad! – ali ne i cijenom usluga, recimo da sam prilično skeptičan oko mogućnosti da se sve najavljene, i one već zakonski ili na druge načine zagarantirane, socijalne usluge mogu zaista realizirati u narednom period – veli Ružić.
Novinari In Portala i sami su, prošlog rujna, svjedočili koliko je tegobna i stresna bila odluka njegove udruge da prestane s uslugom organiziranog stanovanja za odrasle osobe s autizmom. Ružića pitamo što se dogodilo s tim ljudima o kojima je Udruga za autizam Zagreb skrbila, kako se to odrazilo na njihovu svakodnevicu?
– U bolnom procesu donošenja odluke o prestanku pružanja usluge organiziranog stanovanja za odrasle osobe s poremećajem iz spektra autizma, kao organizacija smo zajednički postavili prioritete: najprije korisnici, zatim zaposlenici, nakon toga prostorni i drugi kapaciteti i tek nakon svega toga organizacija sama, jer organizacija nema smisla ako iznevjeri svoje ljude, i korisnike i zaposlenike – tumači Ružić.
– Ta pva dva kriterija smo ispunili, na ostalima se još radi. S relativnim zadovoljstvom mogu reći da su svi korisnici pronašli mjesto u institucijama, većina njih u Centru za autizam Zagreb s kojim je Udruga za autizam – Zagreb višestruko i povijesno povezana, i koji koji nam je zato posebno izašao u susret, dok su manji dio korisnika preuzele su državne institucije, Centar za rehabilitaciju Stančić i Centar za odgoj i obrazovanje Juraj Bonači u Splitu. Prema informacijama kojima raspolažem, tranzicija je prošla iznenađujuće bezbolno, čak s ponekim progresom u psihofizičkom smislu, a i reakcije roditelja/skrbnika su većinom pozitivne – zaključuje Ružić