Pred Unom je cijeli život i na sustavu je da joj omogući ravnopravno sudjelovanje u stvaranju društva jednakih mogućnosti
Na samom početku nove školske godine obradit ćemo temu inkluzije djece s razvojnim teđkoćama u obrazovnom sustavu, a krenut ćemo s Unom Džanić (11) iz Zagreba, koja će krenuti u četvrti razred OŠ Fran Galović u Dugavama.
Unu smo pratili u njezinim aktivnostima kroz posljednje dvije godine, najprije za ljetnih praznika u Rovinju 2022., a potom ovog svibnja na poznatoj utrci Run for MD na Jarunu, gdje je dala svoj obol humanitarnom značaju utrke s koleg(ic)ama iz razreda i svojom učiteljicom Sanjom Minarik te roditeljima Marom i Ratmirom.
Uninu obitelj čine i dvije starije sestre te baka Marica, koja ima posebnu ulogu u njezinu životu.
– Una je slabovidna i ima konstantnih problema s jednjakom, unatoč mnogobrojnim diletacijama i operacijom duodenuma. Ima Down sindrom i jako se dobro nosi s njim –priča majka Mara.
– Una je s tri godine uključena u jasličku redovnu grupu, jako dobro se snašla tamo. Njena grupica je zbog nje imala treću tetu koja je pomagala tetama koje su vodile njenu grupu – nije bila osobni asistent. Nakon vrtića krenula je u osnovnu školu u razred s djecom redovnog razvoja i uz male tehničke probleme jako je dobro prihvaćena od djece i učiteljice. Smatram da je učiteljica tu odigrala odličnu ulogu. Pohađa prilagođeni oblik nastave u redovnom razredu i ponosno radi sve što rade i njeni školski prijatelji. Rješava sve zadaće. U lipnju je završila treći razred s istom školskom ekipom i jako smo zadovoljni. Ima osobnu asistenticu koja joj pomaže i jako se lijepo slažu. Una se s vršnjacima također jako dobro slaže, kao i s nastavnicima. Svi ju vole jer je jednostavno takva.
Ujedno, Una u slobodno vrijeme voli ići u igraonice, u prirodu, a zna se dugo igrati sama i jako je domišljata, tako da smo je u Rovinju često zatekli u dramskim monolozima, pjesmicama, čitanju i crtanju u slikovnicama, što je uistinu bilo zadivljujuće.
Na pitanje što bi na osnovu dugogodišnjeg iskustva trebalo još popraviti u sustavu da im se olakša u životu pa da bude lakše i ostalim obiteljima koje imaju člana/ove s Downovim sindromom, roditelji smatraju:
– Inače nismo imali nekih loših situacija. Po našem iskustvu, najgore je naravno vrijeme provedeno u bolnici i smatramo da bi trebalo omogućiti da se sve pretrage, koje su mnogobrojne i konstantne, mogu raditi na jednom mjestu, a ne po cijelom gradu i uz duga čekanja.
Zadovoljni su, kažu roditelji, njezinom inkluzijom u obrazovni sustav, posebno načinom kako se Una uključila u društvo vršnjaka jer vide da je sretna i da voli zajedničke aktivnosti.
– Djeca s Downom mogu sve ako se dovoljno potrude! Nema granica – poručuju roditelji.
Pred Unom je cijeli život i na sustavu je da joj omogući ravnopravno sudjelovanje u stvaranju društva jednakih mogućnosti. Iz svijeta pristižu sretne vijesti da mladi s Downovim sindromom završavaju fakultete, žive samostalnim životom i grade željene karijere. Roditelji su uistinu u pravu: za Unu nema granica!
