Kad djeca završe školovanje, često ostaju kod kuće, izolirana i bez ikakvog plana za budućnost. Roditelji moraju napustiti posao kako bi se brinuli za njih – i to je začarani krug. Ecofun je naš odgovor, ističe Maja Prakaturović

Udruga ‘Tko se boji sutra još?’ osnovana je prije pet godina u Vukovaru, i to u vrlo zanimljivim okolnostima – nekoliko majki djece s teškoćama u razvoju, koja su izašla iz sustava rane intervencije, odlučilo je djelovati. U trenutku kad su njihova djeca ušla u adolescentnu dob, pojavile su se nove potrebe, ali i manjak sustavne podrške.

Naziv udruge, kako objašnjava predsjednica Maja Prakaturović, nastao je kao simbol složenosti njihovih života.

-Planirali smo pojednostaviti naziv kako bi olakšali vidljivost udruge i logistiku, ali smo brzo shvatili da, baš kao i naši životi, ni naziv ne može biti jednostavan. Ono čega nas je najviše strah je – što će biti sutra, kada više ne budemo tu da brinemo za svoju djecu – kaže nam Maja.

Misija udruge vrlo je jasna: osigurati sigurno, dostojanstveno i adekvatno mjesto gdje će djeca s teškoćama moći nastaviti živjeti kad roditelja više ne bude.

-Udruga danas okuplja 132 člana i djeluje na području Vukovarsko-srijemske županije. Tijekom pet godina djelovanja ostvareni su brojni rezultati. Kroz trogodišnji program ‘Dan kao san’, financiran od Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, osigurane su svakodnevne aktivnosti za djecu i mlade s teškoćama – od glazbene terapije i kreativnih radionica do izleta, učenja i igara – pojasnila je predsjednica.

Jedina su organizacija u županiji koja sustavno radi i s roditeljima, pružajući psihološku pomoć, individualna savjetovanja i podršku u ostvarivanju prava djece. Kroz program Zajedno jači, koji financira Nacionalna zaklada, roditeljima se nude kreativne radionice, međusobna razmjena iskustava i jačanje kapaciteta.

-U sklopu projekta NOREST, koji financira Zaklada ‘Hrvatska za djecu’, uređeni su i opremljeni sportski prostori te osigurana stručna osoba za individualni rad s djecom, čime su stvoreni temelji za dugoročnu dostupnost sportskih aktivnosti.

Osim toga, godišnji projekti koje financiraju Ministarstvo znanosti, Ministarstvo demografije, Grad Vukovar, županija i okolne općine omogućuju pokrivanje troškova režija, prehrane, suplementacije, opreme i plaća zaposlenika – pohvaljuje Maja lokalnu zajednicu.

Udruga već petu godinu kontinuirano pruža pomoć roditeljima – savjete, edukacije, razmjenu iskustava i podršku, s impresivnih 1600 volonterskih dana godišnje.

Jedan od najambicioznijih projekata udruge je Ecofun, društveno poduzeće koje spaja održivost i zapošljavanje mladih s teškoćama u razvoju.

– Projekt je nastao iz stvarne potrebe – kad naši korisnici završe školu, sustav više ne nudi ništa. Obitelji propadaju, roditelji gube posao kako bi se brinuli za djecu. To nije održiva društvena strategija – kaže Maja.

– Ecofun uključuje te mlade ljude u proces izrade artikala od recikliranih materijala, čime se postižu višestruki učinci: socijalna uključenost, ekološka osviještenost, očuvanje resursa, i financijska samoodrživost. Kroz suradnju s tvrtkama poput Komunalca Vukovar te prikupljanjem otpadnog tekstila i kože, projekt doprinosi održivom razvoju i smanjenju otpada.

Udruga ima kapacitete za izradu 2.100 artikala mjesečno, što predstavlja prihod od oko 8.000 eura. Time se pokrivaju osnovni troškovi rada, zaposlenici i održavanje opreme – pojasnila je.

– Kroz Ecofun kampanju svi građani mogu sudjelovati. Samo 10 eura može donijeti veliku promjenu u životima djece s teškoćama – naglašava Maja.

-Mladi s invaliditetom će kroz projekt stjecati konkretne vještine, izrađivati igračke za kućne ljubimce, biti društveno korisni i postati vrijedni članovi zajednice. Recikliranjem tekstila smanjuje se potreba za novim sirovinama, čime se štiti okoliš i smanjuje emisija stakleničkih plinova. Ovim programom dajemo priliku za radnu integraciju, izlazimo iz okvira siromaštva i zanemarenosti, i nudimo rješenje koje je win-win za sve – ističe Prakaturović.

Ecofun je i službeno prepoznat kao inovativan projekt. Na akademiji Zaklade Žuta točka, koja nudi edukaciju i mentorstvo za razvoj fundraising kampanja, Ecofun je osvojio prvo mjesto među svim prijavljenim udrugama. Nagrada od 2.500 eura bit će uložena u vizualni identitet kampanje.

-Naša lokalna zajednica nas prepoznaje i podržava, kao pozitivan vjetar u gradu. Imamo odličnu suradnju s građanima, obrazovnim ustanovama, tvrtkama i partnerima koji prate naš rad – zahvaljuje se Maja.

Ipak, potrebe rastu. -Prostor koji smo prošle godine uredili i opremili sada je već premalen. Raste broj članova, aktivnosti i ideja. Nadamo se da će Grad Vukovar prepoznati potrebu za proširenjem naših kapaciteta – kaže Maja.

Statistika je neumoljiva. U Vukovarsko-srijemskoj županiji trenutno ima 2650 mladih osoba sa smanjenim mogućnostima. U Vukovaru ih je 452. Većina ih je izolirana, neuključena u ikakav oblik rada ili društvenog života.

-Ecofun projekt ima neiscrpan bazen korisnika, sirovine i višestrukih koristi. Onog trena kad završimo s opremanjem prostora i nabavimo kombi, krećemo s 20 korisnika koji jedva čekaju nastaviti svoje živote – poručuje Maja.

Zaključuje kako se nada da će njihova priča potaknuti i druge udruge u Hrvatskoj na slične korake. “Vjerujemo da ovim projektom možemo pokrenuti lavinu promjena, primjer dobre prakse koji će se proširiti i na druge krajeve zemlje” – kazala je Maja za ovaj put.

Naglasak je stavljen na bolesti krvožilnog sustava, a kroz održana dva okrugla stola pričalo se o rastu, načinu prevencije i liječenju kroničnih nezaraznih bolesti u današnje vrijeme

Hrvatsko društvo za kronične bolesti, zajedno s Hrvatskom ligom za hipertenziju jučer je u Hotelu Sheraton u Zagrebu održalo konferenciju pod nazivom ‘Kronične nezarazne bolesti u 21. stoljeću.

Cilj konferencije bio je progovoriti i osvijestiti javnost o problemu nezaraznih bolesti u današnjem društvu. Naglasak je stavljen na bolesti krvožilnog sustava, a kroz održana dva okrugla stola pričalo se o rastu, načinu prevencije i liječenju kroničnih nezaraznih bolesti u današnje vrijeme.

– Mi smo novoosnovano društvo kojem je cilj raditi na edukaciji o nezaraznim bolestima  prevenciji, liječenju komplikacija te poboljšanju kvalitete života oboljelih osoba. Hrvatsko društvo za kronične nezarazne bolesti pridružuje se Hrvatskoj ligi za hipertenziju na što smo izrazito ponosni – istaknula je Zrinka Mach, predsjednica Hrvatskog društva za kronične bolesti.

Akademik Bojan Jelaković kazao je kako je jako zadovoljan što društvo postaje član lige.

– Ovo je uvertira i najava dobre suradnje, ali i aktivnosti kroz svibanj, mjesec koji je posvećen hipertenziji. Kroz peti mjesec podižemo svijest o važnosti pravilnog  mjerenja tlaka. Hrvatska prednjači u mjerenju tlaka, ali nažalost i u bolestima krvožilnog sustava. Ligu ne čine samo doktori i zdravstveni radnici, nego i drugi, kao što su kineziolozi, nutricionisti, ali i mnogi koji se bave čovjekom u cjelini – naglasio je predsjednik Hrvatske lige za hipertenziju Jelaković.

-Povišen krvni tlak ili hipertenzija zove se tihi ubojica jer nema simptome, a kad se simptomi i razviju, često bude prekasno. Oni mogu biti nespecifični, a to su umor, pojačano znojenje, zaduha, glavobolja i slično. Ove simptome ljudi često zanemaruju i kada izmjere tlak, to omalovažavaju. Od blago povišenog tlaka koji se zanemaruje, može doći i do srčanog udara. Hipertenzija se otkriva vrlo jednostavno – redovitim i pravilnim mjerenjem tlaka. Do hipertenzije dolazi zbog nezdravog načina života. Ljudi se ne kreću dovoljno i nezdravo se hrane. Ključ liječenja hipertenzije leži u kretanju i zdravoj ishrani koja podrazumijeva manji unos soli tešto veći unos voća i povrća – dodao je Jelaković.

Tema prvog okruglog stola bila je ‘rastući teret kroničnih nezaraznih bolest i- prevencija i rana intervencija.

Kroz velik dijapazon tema doktori, kineziolozi i profesori – svako iz svog područja objasnio su na koji se način može prevenirati kardiovaskularne bolesti.

– Kronične nezarazne bolesti jedan su od najčešćih uzroka smrti u republici Hrvatskoj, a pod njih spadaju kardiovaskularne bolesti, maligne bolesti, dijabetes i KPB. Te četiri bolesti najčešći su uzrok smrti kada su u pitanju nezarazne bolesti. Najveći uzročnik smrti u Hrvatskoj, što se tiče nezaraznih bolesti, su hipertenzija i dijabetes. Djelovanjem na čimbenike rizika kao što su pušenje, pretilost, nedovoljna fizička aktivnost, možemo spriječiti veliki broj prijevremenih smrtnih slučajeva– smatra doktorica Verica Kralj.

Osim dvije spomenute bolesti, ljudi često obolijevaju i umiru od kronične bubrežne bolesti. Prema statistici u Hrvatskoj je kronična bubrežna bolest među prvih deset uzročnika smrti – istaknuto je između ostalog na okruglom stolu. 

Također, naglašeno je kako ljude treba educirati o problemu hipertenzije i dijabetesa, kao i drugih kroničnih bolesti, ali kako je najvažnije da ljudi krenu mijenjati svoje životne navike. Navedeno je i kako se jedino multidisciplinarnim pristupom, točnije da se u liječenje ovih bolesti udruži više liječnika, može prevenirati visok postotak smrtnosti od kroničnih nezaraznih bolesti.

Prehrana i tjelovježba jedne su od ključnih stavki za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, ali i ostalih kroničnih nezaraznih bolesti.

Doktorica Eva Pavić kazala je kako bi se hrvatska trebala držati nacionalnih smjernica prehrane te da bi se bolesti tako lakše prevenirale.

-Smjernice treba prilagoditi svima, kako bi ih svi razumjeli i više ih se mogli pridržavati. Djeci moramo pokazati da je zdrava hrana ukusna, dok bi se kod prehrane pacijenata trebali držati standarda za prehranu bolesnika. Pomoću njega našim pacijentima možemo demonstrirati kako bi se trebali hraniti nakon pretrpljenih određenih bolesti. Treba uključiti lokalne proizvođače, sportaše i nutricioniste da snimaju emisije o zdravoj prehrani. Ljudima treba približiti zdravu prehranu na način na koji će oni to razumjeti i moći prihvatiti.

Kineziologinja  Sanja Ćurković naglasila je kako se kolektivno premalo krećemo te kako su kvalitetna prehrana i vježbanje dva ključa za prevenciju spomenutih bolesti. Ćurković je naglasila kako je umjereno i redovito vježbanje ključ zdravoga života, te da je sve stvar motivacije. ‘Svakodnevnim hodanjem, uz promjenu prehrambenih navika možemo napraviti čudo’ – zaključila je.

Jedna od tema bila je i utjecaj klimatskih promjena na ljudsko zdravlje. O tome je nešto više rekla Sanja Kalambura. Spomenula je kako tlak zraka direktno utječe na kardiovaskularne bolesti, ali i da bacanje prekomjerne količine hrane stvara štetne plinove što direktno utječe na onečišćenje zraka.

– Onečišćenje zraka je jedan od deset uzroka smrti. Osim vanjskog imamo i unutarnje onečišćenje zraka jer se ljudi još uvijek griju na kruta goriva što također pridonosi riziku od kardiovaskularnih bolesti – nadovezao se Bojan Jelaković na temu klimatskih promjena.

Profesor Pećin rekao je nešto više o zdravstvenoj pismenosti te predstavio što je Hrvatska liga za hipertenziju napravila kada je u pitanju prevencija kardiovaskularnih bolesti.

– Više od 50 posto ljudi ima hipertenziju. Porukama s plakata po gradu mi pokušavamo doprijeti do što većeg broja ljudi. Adam Končić, Nikša Kaleb, Tajči, Juraj Šebalj i Tomislav Bralić naši su promotori ‘lova na tihog ubojicu’. Zamislili smo da svatko iz svoje niše općoj populaciji prenese neku poruku ‘provjeri svoj broj’.

Nama je cilj educirati doktore o ugrozi kardiovaskularnih bolesti, kao i dovesti ljude u ordinacije obiteljske medicine s već izmjerenim tlakom – istaknuo je profesor Ivan Pećin rekavši također kako skeniranjem QR koda pacijent dolazi na stranicu na kojoj mu je detaljno objašnjeno što treba napraviti kako bi izbjegao hipertenziju.

Na drugom okruglom stolu pod nazivom ‘Izazovi i mogućnosti u liječenju kroničnih nezaraznih bolesti – multidisciplinarni pristup i inovacije farmakolog Andrej Belančić i ostali panelisti dotaknuli su se novih lijekova i novih metoda liječenja pacijenata.

Kako u primjeni izgledaju Zakon o inkluzvnom dodatku i Zakon o osobnoj asistenciji te koje su najčešće pritužbe osoba s invaliditetom, pročitajte u velikom intervjuu s Darijem Jurišićem

Gospodine Jurišić, prošlo je točno godinu dana otkad ste preuzeli funkciju pravobranitelja za osobe s invaliditetom. Koji Vam je kao pravobranitelju najveći izazov, te kako se nosite s pritiskom kojeg ta funkcija nosi?

Ne dobivam često ovako empatično pitanje… Mislim da će pravi odgovor pokazati vrijeme. Ono što u ovom trenutku znam i što mogu sa sigurnošću tvrditi je da moji suradnici i ja svo svoje znanje, stečena iskustva i vrijeme ulažemo u zagovaranje prava i koristi osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju i njihovih obitelji, te da ćemo tim istim smjerom nastaviti i dalje. Nemjerljiv je doprinos koji su, i vidljivosti osoba s invaliditetom u našem društvu i uvođenju društvenog modela odnosa prema invaliditetu, dali prva pravobraniteljica Anka Slonjšak i Mira Pekeč-Knežević, zamjenica pravobranitelja u dva cijela mandata.

Njihova vizija, zalaganje i rad, kao i rad svih koji su bili dio Pravobraniteljstva učinili su da se i osobe s invaliditetom i invaliditet danas uzimaju u obzir prilikom donošenja novih propisa, da se osobe s invaliditetom i njihove predstavnike sve češće konzultira o rješenjima na državnoj, područnoj i lokalnoj razini, te da se naše preporuke, koje nisu pravno obvezujuće, ipak sve više i više uvažavaju. Vjerujem da će budući napori i nadalje doprinositi povećanju kvalitete življenja osoba s invaliditetom i njihovih obitelji. Ali ipak, još puno toga nije dobro, jer iako za brojna pitanja danas imamo dobro uređeni normativni okvir, još uvijek u praksi nismo na razini preuzetih međunarodnopravnih obveza i još uvijek osnovano tvrdimo da ostvarivanja prava osoba s invaliditetom nisu niti u jednom životnom području u potpunosti uređena. 

Kako ocjenjujete položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada u Hrvatskoj? Koliko je zaposlenih, a koliko nezaposlenih osoba s invaliditetom te što bi se moglo napraviti kako bi se broj zaposlenih osoba s invaliditetom povećao?

Osobe s invaliditetom i dalje nisu ravnopravno zastupljene na tržištu rada. Osim problema neusklađenosti obrazovanja s potrebama tržišta rada, jedan od razloga svakako čine predrasude prema radnom potencijalu osoba s invaliditetom i nažalost još uvijek prevladava mišljenje da invaliditet predstavlja zapreku za rad, što danas već trebamo znati da nije. Pritužbe građana koji se nama obraćaju ukazuju da su osobe s invaliditetom (pre)često diskriminirane u postupcima zapošljavanja, ali i na radnom mjestu. Jedan od osnovnih razloga tome su i prepreke koje postoje u našoj okolini, a s kojima se osobe s invaliditetom moraju svakodnevno suočavati. Na primjer, neprilagođenost javnog prijevoza, fizička i komunikacijska nepristupačnost radnog mjesta, uskraćivanje razumne prilagodbe i slično. Međutim, neučinkovita i manjkava zakonska uređenja također još uvijek otežavaju položaj osoba s invaliditetom u svijetu rada. Zbog netransparentnosti natječajnih postupaka često sumnjaju da im je povrijeđeno pravo na jednako postupanje i teško dokazuju kršenje prava na osnovi invaliditeta u postupcima zapošljavanja. Također, većinom su uvjereni da je zapošljavanje u državnim i javnim službama netransparentno i da se pogoduje unaprijed poznatim kandidatima.

Ne možemo ne istaknuti kako je jaz u zapošljavanju osoba s invaliditetom u Hrvatskoj među najlošijim u Europskoj uniji. Razlika između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta rezultira kod nas jazom u zapošljavanju osoba s invaliditetom od 39,2% dok je ukupni prosjek države članice Europske unije oko 21,5%. Preveliki broj osoba s invaliditetom ili gotovo njih polovica (oko 53%) nemaju završenu osnovnu školu ili imaju samo osnovnoškolsko obrazovanje, 33% srednju stručnu spremu, a svega 6% visoku ili višu stručnu spremu. Ipak i unatoč i usprkos takvoj obrazovnoj strukturi ima i određenih pozitivnih pomaka. Prema evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje tijekom 2024. godine zaposleno je 4.399 osoba s invaliditetom. U odnosu na prošlu godinu, kada je zaposleno 3.645 osoba s invaliditetom, broj zaposlenih je povećan za 20,7%. Općenito gledajući kretanje zaposlenosti osoba s invaliditetom, u posljednje četiri godine imamo mali, ali kontinuirani rast. Najviše zaposlenih je u dobi između 20 i 24 godine, njih 852 (19,4%), slijede osobe u dobi od 25 do 29 godina (687 ili 15,6%) te u dobi od 15 do 19 godina (470 ili 10,7%).

Najveći broj osoba s invaliditetom zaposlenih tijekom 2024. godine prije zaposlenja bili su u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje do godinu dana, ukupno 3.272 osobe s invaliditetom tj. 74,4% od ukupnog broja zaposlenih osoba s invaliditetom.

Zbog svega toga postojeći sustav poticaja pri zapošljavanju osoba s invaliditetom potrebno je nadopunjavati novima za kojima itekako postoji potreba. Veliki dio problema leži i u dugogodišnjim preranim umirovljenjima i u tom kontekstu neprepoznavanja uloge profesionalne rehabilitacije od strane predviđenih naručitelja ovih usluga, a s ciljem očuvanja preostalih radnih sposobnosti i što duljeg ostanka u svijetu rada.

Jedan od najvećih problema osoba s invaliditetom na razini cijele Hrvatske je svakako pristupačnost – kako u prometu, tako i u javnim ustanovama. Imate li neku ideju kako bi se taj problem u budućnosti mogao popraviti?

Od 2017. godine kontinuirano pratimo ispunjavanje obveze osiguravanja pristupačnosti građevina i prostora u kojima djeluju državne ustanove i institucije koje su za osobe s invaliditetom važne zbog ostvarivanja prava i usluga u različitim životnim područjima (socijalna skrb, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, zapošljavanje, vještačenje) i o tome izvještavamo u našim izvješćima o radu koje svake godine podnosimo Hrvatskom saboru. Naime, pristupačnost građevina u kojima djeluju državne ustanove i institucije od iznimne je važnosti za osobe invaliditetom, kako za one koje kao nositelji određenih prava trebaju podnositi zahtjeve, komunicirati s različitim službama, savjetovati se i obavljati druge radnje, tako i za one koji rade ili se žele zaposliti u državnoj i javnoj službi na ravnopravnoj osnovi s ostalima.

Danas možemo zaključiti kako unatoč znatnim i vidljivim pozitivnim pomacima u osiguravanju pristupačnosti poslovnih prostora u kojima se obavljaju poslovi iz djelokruga javnopravnih tijela – još uvijek postoje brojne prepreke zbog kojih osobe s invaliditetom nemaju odgovarajući i potrebni pristup državnim i javnim ustanovama i institucijama na ravnopravnoj razini s ostalim građanima. Uvažavajući i podržavajući svake godine sve dostupnije mogućnosti koje građani imaju u odnosu na pristup javnim tijelima putem mrežnih i elektroničkih servisa, ipak brojne osobe s invaliditetom još uvijek radi ostvarivanja različitih prava i usluga moraju osobno pristupati u prostore različitih javnih i državnih institucija, a još uvijek postoje brojne prepreke zbog kojih osobe s invaliditetom tamo nemaju odgovarajući pristup.

Treba naglasiti da pristupačnost predstavlja osnovni preduvjet za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice, a osiguranje pristupačnosti obveza je koja proizlazi iz međunarodnih dokumenata koje je Republika Hrvatske potpisala i ratificirala, kao i obveza koju propisuju nacionalni zakoni i propisi. Moram istaknuti kako odgode i dugotrajnost pregovora, planiranja i provedbe projekata kojima se osiguravaju u pojedinim slučajevima i kod pojedinih institucija elementi pristupačnosti i dalje su često obilježje izvješća koja zaprimamo vezano za pristupačnost institucija osobama s invaliditetom.

Odgovor na ove probleme i izazove vidimo u učinkovitijem i efikasnijem korištenjem dostupnih financijskih sredstava iz svih mogućih izvora, sve u svrhu ubrzanja postupaka osiguranja pristupačnosti. Dio rješenja je sigurno i dodatno educiranje svih onih zaduženih za osmišljavanje projekata, provođenje javne nabave i ostale radnje u sklopu aktualnih projekata obnove, izgradnje i uređivanja prostora, sve kako bi se podigla razina svijesti o specifičnim zahtjevima pristupačnosti za osobe s invaliditetom, uključujući razumijevanje zakonskih obveza, standarda pristupačnosti i potreba osoba s invaliditetom i što je posebno važno – sve to u svim fazama projekata. Ideja i preporuka koje bi mogle u budućnosti znatno pomoći rješavanju ove vrste problema vidimo i u uključivanju predstavnika osoba s invaliditetom u procese odabira elemenata pristupačnosti kako bi oni svojim prijedlozima pomogli pri odabiru rješenja koja će u potpunosti zadovoljiti potrebe svih, neovisno o vrsti invaliditeta. Pozitivni primjeri iz prakse, nažalost još uvijek pretežito iz inozemstva, potvrđuju kako argument da je građevina zaštićena kulturno dobro nije i ne smije biti opravdanje za neosiguravanje pristupačnosti.

Parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom dobio je velik broj ljudi, a broj parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom nije se povećao u skladu s time. Jesu li nadležni svjesni tog problema i razmišlja li se o mogućim rješenjima?

Čini mi se kako svi moramo biti svjesni da zbog sve većeg broja automobila u našim gradovima i zbog njihovih sve većih gabarita, vjerojatno više nikada neće biti dovoljno parkirališnih mjesta za sve.

S obzirom na to, definitivno parkiranje na mjestima rezerviranim za pakiranje vozila osoba s invaliditetom postaje sve veći problem u brojnim sredinama. Kada govorimo o parkirališnim kartama, i podaci i javljanja građana ukazuju da ima i onih sredina u kojima s obzirom na prijašnji broj korisnika znaka pristupačnosti danas manje osoba s invaliditetom je ostvarilo pravo na Europsku parkirališnu kartu. Svaka sredina na svoj način pokušava riješiti probleme vezane općenito za sav promet u mirovanju na svom području, ali naš prioritet postaje cilj da se njihov broj nikako ne smanjuje. Osiguravanje mogućnosti parkiranja na temelju važeće parkirališne karte morati će se u budućnosti ostvarivati još djelotvornijim kontrolama parkiranja, ali i strožim kažnjavanjima svih vrsta zlouporaba i onih koji uopće nemaju parkirališnu kartu za osobe s invaliditetom, ali i onih osoba s invaliditetom koje svoju parkirališnu kartu daju drugima  na korištenje.

Parkirana vozila u kojima nije propisno istaknuta Europska parkirališna karta za osobe s invaliditetom, zlouporaba tuđe parkirališne karte i parkiranje na ovim mjestima iako osoba s invaliditetom nije u vozilu, parkiranje preblizu ili djelomično preko obilježenih parkirališnih mjesta bez ostavljanja dovoljnog razmaka potrebnog da osoba s invaliditetom izađe iz svog vozila, najučestaliji su prekršaji koji ukazuju na još uvijek nedovoljnu razinu svijesti društva o važnosti pristupačnih parkirališnih mjesta za osobe s invaliditetom. Posebno je zabrinjavajuća spoznaja kako osobe s invaliditetom koje zbog izostanka pravovremenog sankcioniranja prekršitelja same pokušaju ukazati na nepropisno parkiranje, često budu verbalno i gotovo fizički napadnute od samih prekršitelja. Tu razinu i prometne i ljudske kulture tek moramo kod nas dosegnuti.

Što mislite o Zakonu o inkluzivnom dodatku te kako ste zadovoljni njegovom primjenom?

Možemo reći da je prošlu 2024. godinu definitivno u vezi svih prava osoba s invaliditetom obilježila primjena Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji, kao svojevrsnih novih prava u takvim oblicima u sustavu socijalne zaštite. Zbog toga je kod nas udio pritužbi koje su se odnosile na ova prava prešao dvije trećine od ukupnog broju svih zaprimljenih pritužbi.

Zakon o inkluzivnom dodatku donesen je 2023., s primjenom od 1. siječnja 2024. godine. Danas on obuhvaća dosadašnje četiri naknade – osobnu invalidninu, doplatak za pomoć i njegu, uvećani dječji dodatak i naknadu do zaposlenja, a njime je definirano pet razina potpore s osnovnim kriterijem za određivanje razine po vrsti, težini invaliditeta i dobi. Inkluzivni dodatak je novčana naknada koju ostvaruju osobe s invaliditetom radi prevladavanja prepreka i lakšeg uključivanja u život zajednice. Ta je naknada dugo očekivana od cijele zajednice osoba s invaliditetom, s obzirom na najave da će po svojoj visini biti realnija u odnosu na dodatne potrebe osoba s invaliditetom, a pri tome je uglavnom potpuno neovisna od drugih prihoda ili imovine. Dakle, to nije naknada za život ili za osiguravanje egzistencije, poput plaće ili mirovine, nego se radi o kompenzirajućem dodatku koji bi prije svega trebao pomoći osobi s invaliditetom za snošenje troškova koje osoba bez invaliditeta nema, a kako bi bila ravnopravno uključena u zajednicu.

U postupanjima po pritužbama i uvidima na temelju provedenih ispitnih postupaka kod ostvarivanja prava na inkluzivni dodatak uočavamo često manjkava postupanja stručnih radnika kada se radi o kompleksnijim postupcima zaštite prava, ali i interesa osoba s invaliditetom, zbog čega smo zabrinuti kako u Hrvatskoj imamo nedostatak ključnih resursa za kvalitetniju provedbu ovog Zakona. Pri tome mislim prije svega na dovoljan broj socijalnih radnika i vještaka te manjak logističke podrške sustava.

Projekcija o broju mogućih korisnika inkluzivnog dodatka kod donošenja Zakona o inkluzivnom dodatku bila je oko 150.000 osoba. Od samog početka primjene Zakona, očekivane projekcije daleko su premašene, te je ta brojka danas u 2025. godini blizu 300.000 postupaka. Pri tome se radi o osobama s određenim bolestima ili stanjima, ali naglašavamo ukoliko nije utvrđeno da su zbog tih stanja nastale dugotrajne posljedice u vidu značajnog smanjenja sposobnosti ili nesposobnosti obavljanja svakodnevnih životnih aktivnosti u brizi za sebe, u kretanju i u zadovoljavanju svakodnevnih životnih potreba, u tom slučaju govorimo o bolesti, ali ne i o invaliditetu.

Dakle, možemo zaključiti kako je inkluzivni dodatak pristup ostvarivanju prava koji smo dugo i zagovarali i očekivali, da su socijalne naknade značajno povećane za gotovo sve kategorije osoba s invaliditetom, zbog čega i mnogi korisnici ranijih prava izražavaju zadovoljstvo visinom nove naknade. Što se tiče postupaka utvrđivanja prava na inkluzivni dodatak, prema našim saznanjima ti su postupci gotovo u potpunosti dovršeni u okviru zakonskog roka za ranije korisnike prava na osnovi invaliditeta. Sada pak zaprimamo pritužbe onih građana koji se po prvi put obraćaju radi ostvarivanja prava na osnovi invaliditeta, konkretno inkluzivnog dodatka, a koji ranije nisu bili korisnici naknada koje su se mogle ostvariti na temelju invaliditeta.

6. Kako ste zadovoljni provedbom Zakona o osobnoj asistenciji? Manjak asistenata je goruće pitanje za mnoge osobe s invaliditetom.

Osobna asistencija je provedbom Zakona o osobnoj asistenciji napokon postala sustavno osigurana i besplatna za gotovo sve korisnike, a ne više ovisna o projektima organizacija civilnog društva.

Pritužbe koje danas zaprimamo uglavnom se odnose na zakonsko ograničenje satnice koju mogu ostvariti osobe s invaliditetom prema vrsti i težini invaliditeta, pri čemu najveći broj osoba ne može ostvariti uslugu više od četiri, odnosno osam sati dnevno, što smatraju nedovoljnim za svakodnevni život i potrebe osobe. Što se tiče zakonskih odredbi, najviše je pritužbi na ograničenje satnice zbog obiteljskog statusa. Tako će osoba s tjelesnim oštećenjem i Barthelovim indeksom od 0 do 20 ostvariti uslugu u trajanju od 16 sati dnevno samo ukoliko živi sama, a uz Barthelov indeks od 21 do 35 može ostvariti samo četiri sata usluge, osim ako živi sama, kada može ostvariti do osam sati dnevno. Ovo je značajno ograničenje za osobe s invaliditetom koje većinom i žive u obitelji, ali žive s npr. starim roditeljima koji im ne mogu pružiti odgovarajuću pomoć zbog dobi i zdravstvenog stanja ili su u kućanstvu sa supružnikom koji je zaposlen, te nije u mogućnosti pružati pomoć svojem supružniku.

Smatramo da je svakako potrebno kroz očekivanu evaluaciju provedbe ovog Zakona utvrditi na koji način on utječe na kvalitetu života osoba s invaliditetom, kao i efekte ograničavajuće satnice, posebno za one kategorije osoba s invaliditetom koje sada ostvaruju svega četiri sata dnevno osobnog asistenta. Nadamo se da će rezultati evaluacije i prijedlozi biti razmotreni i donijeti daljnje poboljšanje ove izuzetno važne usluge za osobe s invaliditetom.

Koje su najčešće pritužbe koje primate od osoba s invaliditetom? Mijenja li se slika, statistika najčešćih problema kako vrijeme odmiče ili smo još u glibu istih starih prepreka jednakosti?

Osobe s invaliditetom nam se iz godine u godinu pritužuju na različita područja što je i za očekivati budući da su i za osobe s invaliditetom, kao i za sve druge građane, jednako važna sva životna područja, a ne samo područja zdravstvene i socijalne zaštite, što je česta predrasuda šire, ali nažalost i one stručne javnosti. Ipak mogu izdvojiti da se osobe s invaliditetom, članovi njihovih obitelji, predstavnici udruga, ali zanimljivo i sve više građani koji sami nisu osobe s invaliditetom, ali žele reagirati, najčešće pritužuju na područja socijalne zaštite, pristupačnost i mobilnost, zapošljavanja i rada, te potom područja odgoja i obrazovanja, zdravstva, mirovinsko osiguranje, pravosuđe, suzbijanje nasilja, sport i ostalo.

Neka poruka za kraj?

Naša iskustva ukazuju kako, unatoč znatnim pozitivnim promjenama normativnog okvira, ali i brojnim poticajnim mjerama koje su danas na raspolaganju za osiguravanje izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom u različitim životnim područjima, još uvijek postoji potreba za podizanjem razine svijesti cijelog društva o tome što svatko od nas, kao pojedinac ili kao dio nekog sustava, u svom području i života i rada može učiniti kako bismo izgradili inkluzivnije okruženje u kojemu će  djeca s teškoćama u razvoju i osobe s invaliditetom imati zaista jednake mogućnosti kao i ostali građani Republike Hrvatske.

Ipak, zabrinjavajuće je kako je rizik od siromaštva i socijalne isključenosti u Hrvatskoj za osobe s invaliditetom značajno veći kod osoba s invaliditetom nego što je kod osoba bez invaliditeta i nastavit ćemo na to ukazivati u našem radu.