Dodaj IN Portal među omiljene izvore na Googleu

Postoji u društvu strah od osoba s invaliditetom koji dolazi iz nepoznavanja njihovog svijeta. Ali to je svijet koji me fascinirao svojom čistoćom, dubinom i snagom, kaže redatelj Haris Pašović

U zagrebačkom kazalištu Gavella, u ponedjeljak 27. svibnja, upriličena je premijera predstave ‘Svijet mogućnosti’.

U predstavi je prikazan život djece i odraslih ljudi koji imaju autizam i cerebralnu paralizu, a koji su većinom neverbalni ili djelomično komunikativni, kao i članova njihovih obitelji i institucija koje su sastavni dio njihovih života i svakodnevice.

Tekst i režiju potpisuje sarajevski kazališni redatelj Haris Pašović, koji se na samom početku obratio publici kratkim govorom. Za scenografiju odgovorna je Ivana Jančić, glazbu skladatelj Dino Šukalo, koreografiju Larisa Lipovac Navojec, kostimografiju Haris Pašović i Minja Davidović, za scenski govor doktor Dejan Sredojević, oblikovanje videa Dino Hujić, oblikovanje svjetla Branislav Milinković. Fotografije potpisuju Marija Erdelji, Danijel Rauški i Bojan Kvrgić. U predstavi igra glumački ansambl Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad, koji čine Gordana Đurđević Dimić, Lidija Stevanović, Sanja Ristić Krajnov, Jelena Antonijević, Mina Pavlica, Marija Feldeši, Milan Kovačević, Marko Savković, Vukašin Ranđelović, Aljiša Đidić, Aleksandar Sarapa i Rade Perović.

Radi pripreme predstave bila je potrebna suradnja s ustanovama, poput ŠOSO Milan Petrović iz Novog Sada, JU Dnevni centar za djecu i omladinu s poteškoćama u razvoju ‘Biseri’ iz Budve, Ustanova za socijalno zbrinjavanje, zdravstvenu njegu, odgoj i obrazovanje Pazarić i JU Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece ‘Mjedenica’ iz Sarajeva.

U gotovo trosatnom prikazu života osoba s invaliditetom u predstavi ‘Svijet mogućnosti’ vrlo je upečatljivo ukazano na njihovu svakodnevicu, koja prvenstveno nije ružičasta, već sasvim drugačija, često teška, ponekad i preteška, izrazito s puno borbi za preživljavanje, kako za same nosioce invaliditeta, tako i za one koji ih okružuju. Efekti prikaza ‘pucanja po šavovima’ koji dovode do postupanja u afektu, a ponekad i smrću uslijed nemogućnosti izlaska iz nekih situacija, ostavili su dubok dojam. Prikaz takvog života začinjen je bolom, bolestima, patnjom, ali u ovoj predstavi dobiva novu dimenziju, punu snažnih emocija i kompleksnosti.

S obzirom da profesionalne umjetnosti rijetko uzimaju u obzir osobe s invaliditetom kao temu ili likove kazališnih komada i filmova, projekt Enabled Theatre/Svijet mogućnosti jedinstvena je i posve originalna regionalna inicijativa koju čini konzorcij etabliranih kulturnih organizacija, a koja ima humanu misiju – gradnju kazališta za osobe s invaliditetom koje će na daskama uprizoriti njihove strane životnih priča. Stoga predstavlja pionirstvo u postizanju veće inkluzivnosti u umjetnosti Zapadnog Balkana i EU, a ujedno postavlja temelj za prvi regionalni Balkanski centar za osobe s invaliditetom.

Haris Pašović, autor i redatelj predstave ‘Svijet mogućnosti’, odgovorio je na sljedeća pitanja redakcije In Portala:

Kako je došlo do realizacije ovog uistinu regionalnog projekta, predstave ‘Svijet mogućnosti’, tko su glavni pokretači ove ideje?

– Prije osam godina smo radili predstavu ‘Za šta biste dali svoj život?’ (East West Centre Sarajevo i Pozorište ‘Promena’ Novi Sad). To je bila predstava o ljudima koji daju svoj život za neku ideju. Tada smo postavili pitanje, a šta je s onim ljudima koji jako žele da žive, a neka oštećenja mi to jako otežavaju. Otišli smo tada, cijeli ansambl i ja, u školu za osobe s razvojnim smetnjama ‘Milan Petrović’ u Novom Sadu, proveli jedan dan s njima, i bili duboko impresionirani. Od tada sam želio da napravim predstavu po osobama s razvojnim teškoćama. Prije dvije godine udružila su se četiri partnera: East West Centre Sarajevo, Plesni centar TALA Zagreb, Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, Budva Grad Teatar i počeli smo rad na ovoj predstavi.

Odrastao sam u Sarajevu u blizini škole za osobe s razvojnim teškoćama. Svijet ovih osoba, u tom slučaju su to bili moji vršnjaci, uvijek je bio prisutan u mojoj svakodnevici, jer su njih roditelji dovodili svakog dana u školu, mi smo se pozdravljali s njima, a ta bi djeca ponekad dolazila do naših kuća. Mogu kazati da je to, na jedan prirodan način, bilo ono što danas zovemo inkluzijom.  U susjedstvu smo također imali jednu obitelj u kojoj su majka i otac bili nijemi, a djeca su mogla da govore. Još jedan komšija je imao hendikep, imao je kraću nogu. Ta moja ulica je bila zaista mikrosvijet, tu su također živjeli ljudi različitih nacionalnosti; zatim neke su obitelji bile bogatije, a neke siromašne; živio je tu čak i jadan džeparoš, a s planine Trebević ujutro su seljanke donosile svježe mlijeko. Mislim da je ta raznovrsnost umnogome oblikovala moj pogled na svijet.

Što je zapravo poruka ovog projekta, na koji se način obraća osobama s invaliditetom?

– Želio sam proniknuti u prirodu svijeta osoba s razvojnim teškoćama. Ne samo socijalnu i psihološku, nego i metafizičku. Ja sam ovoj temi prišao kao da režiram ‘Hamleta’. Za osobe s autizmom i cerebralnom paralizom, za njihove roditelje i terapeute, svaki dan je ‘biti ili ne biti’. Iako podržavam i aktivistički i dokumentarni teatar, nisam htio da napravim ni aktivističku ni dokumentarnu predstavu. Mi smo radili istraživanje godinu dana u više gradova. Mnogo smo učili od osoba s autizmom i cerebralnom paralizom i od njihovih obitelji i terapeuta. Karaktere i situacije sam u drami stvarao kompozitno, a ne imitacijom.

U svijetu osoba s razvojnim teškoćama, drama je kako pojesti doručak, kako obući košulju, kako zavezati pertlu, kako otići na toalet. Strpljenje  – to strpljenje koje toliko nedostaje u našim svakodnevnim komunikacijama – je ključno. I upornost. Autizam se sve

češće dijagnosticira kod djece. Još nije jasno da li je to zbog povećanog broja pregleda ili postoji iz nekog razloga rast autizma. Svijet osoba s razvojnim teškoćama nije ‘neki tamo svijet’. Taj svijet je tu, dio našeg svijeta, dio nas. Postoji u društvu strah od osoba s invaliditetom koji dolazi iz nepoznavanja njihovog svijeta. Ali to je svijet koji me fascinirao svojom čistoćom, dubinom i snagom – zaključio je Pašović.