Poveži se s nama

in MREŽA

Kako, unatoč poteškoćama koje nameće društvo, kvalitetno ulagati u pristupačan turizam

Objavljeno

/

Ova slika prikazuje mirnu plažu. Na slici su kabine s brojevima 26 i 25, plave i zelene boje, te invalidska kolica koja su parkirana pored. More je mirno, a horizont je jasno vidljiv.
Foto: Pixabay

U posljednjih desetak godina puno se više govori i piše o pristupačnom turizmu. Dokaz tome su i brojni stručni radovi, okrugli stolovi i edukacije koje, baveći se ovom problematikom, zapravo žele ukazati na važnost spomenute teme

S obzirom na činjenicu da pristupačan turizam, kao i razne varijante njegovog nazivlja (inkluzivni turizam, turizam za sve, turizam bez barijera, turizam dostupan svima), ustvari podrazumijeva oblik turizma u kojem ponuda svojim korisnicima osigurava mobilnu, vizualnu, slušnu i mentalnu pristupačnost turističkim objektima, sadržajima i uslugama, ali i onaj u kojem se svi korisnici usluga mogu kretati i komunicirati s okruženjem samostalno, ravnopravno i na dostojanstven način, jasno je koliki on značaj predstavlja za svakog pojedinca.

Pitam se u čemu je onda problem? Čini se da je još uvijek riječ o brojnim zabludama vezanim uz  pristupačan turizam. Navest će nekoliko primjera.

Mnogi još uvijek tvrde kako pristupačan turizam obuhvaća malo tržište odnosno mala je potreba za njegovom prilagodbom zbog malog broja korisnika. Ovakvu tvrdnju lako ćemo demantirati budući da turističku potražnju u pristupačnom turizmu čine osobe smanjene pokretljivosti, ali i smanjenih sposobnosti vida, sluha ili govora. Također, treba spomenuti i osobe starije životne dobi kao i djecu s teškoćama u razvoju. Tu su osobe sa kroničnim i akutnim bolestima te brojnim tjelesnim ozljedama. Roditelji s djecom zasigurno bi objeručke prihvatili pristupačan prostor hotela, restorana i ostalih turističkih destinacija. Kada pogledamo barem pet spomenutih skupina gostiju koji ističu potrebu za pristupačnim turizmom, možemo vidjeti kako se ne radi o malom broju ljudi, a samim time niti o malenom tržištu. Ako ćemo se osvrnuti na statističke podatke važno je istaknuti da 16% svjetske populacije čine osobe s invaliditetom, a njih čak 70% želi i može putovati. U pravilu putuju uz pratnju, duže se zadržavajući na istoj lokaciju pa samim time više troše.

Kako sve ne bi ostalo samo na jednoj zabludi mnogi – kao najpoznatije argumente protiv razvoja pristupačnog turizma navode i brojna ograničenja na strani potražnje. Kažu da je, navodno, teško stvoriti homogene skupine gostiju na osnovi njihove motivacije i psihofizičkih statusa. Činjenica je, međutim, da svaki pripadnik gore navedene skupine ima svoje interese i područje zanimanja kao i razlog zbog kojeg se odlučuje putovati. Ono što turističke agencije mogu učiniti po tom pitanju jest osluškivati potrebe putnika prilagođavajući se njihovim željama.

Razlog zbog kojeg postoje poteškoće u razvoju pristupačnog turizma su i ograničenja na području ponude. Smatra se da prirodno okruženje i kulturna baština ne smije mijenjati svoju vizuru kako bi ostala pod zaštitom i zadržala izvorni oblik. Pravo je pitanje, međutim, pitanje prioriteta, odnosno je li nam važnije imati samo uglađene građevine koje će poslužiti kao ogledni primjerak turističke razglednice poslane u svijet ili ćemo ulaganjem u pristupačni turizam svim marginaliziranim skupinama omogućiti pristup brojnim turističkim uslugama.

Za sve one kojima je nedostatak vremena i novca izlika za neosiguravanje ravnopravnog iskustva uživanja u turističkoj ponudi za sve, treba naglasiti da je takvo stajalište neutemeljeno. Naime, kada planirate omogućiti pristupačnost određenog prostora, valja imati na umu kako se ta prilagodba ne odnosi na svakog pojedinog predstavnika gore navedenih skupina zasebno.

Ono što želim reći jest da osobe s invaliditetom ne očekuju prilagodbu samo za sebe, jednako kao niti osobe starije životne dobi ili majke s dječjim kolicima. Dakle, potrebno je osigurati kvalitetan pristup koji će svima biti od koristi i poslužiti za ostvarivanje jednakih mogućnosti uživanja turističkog iskustva. Kreiranje kvalitetne prilagodbe stoga ne iziskuje puno vremena i novca ukoliko se realizira na pravi način.

Zašto onda uopće ulagati u pristupačni turizam svim ovim poteškoćama unatoč? Ne samo zato da bismo na razini države bili dio prestižnog popisa članica koje promišljaju o svojim građanima niti zato da bi hoteli našeg Jadrana osvojili zvjezdicu više. Svi navedeni razlozi trebali bi zapravo biti u drugom planu, iako ne manje važni. Poanta pristupačnog turizma je svakodnevno ulagati u njegov razvoj te konačni cilj, koji uključuje inkluzivni segment, podići na veću razinu.

Zašto bismo turizam ograničili samo na one koji u okvirima današnjeg društva podrazumijevaju savršenstvo? Zašto se ne bismo više educirali, koristeći ispravnu terminologiju i postupanje prema određenoj skupini gostiju? Zašto prije svega pomislimo na prepreke koje nas mogu, ali i ne moraju zaustaviti u pružanju kvalitetne turističke usluge?

Neznanje i misao kako nam nisu potrebna usavršavanja za napredak uvelike će nas udaljiti od modela pristupačnog turizma o kojem sanjamo. Mentalitet u kojem prestajemo spoznavati nove istine, učiti o drugima i rasti nikada ne može ići naprijed.

Marijana Maljković

In-Portal vlasništvo je svih onih kojima je bolji život svih osoba s invaliditetom, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, primarna briga.

Nastavi čitati
Kliknite za komentar

Leave a Reply

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

in MREŽA

Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije obilježila Europski tjedan mobilnosti

Objavljeno

/

Skupina ljudi stoji pored štanda na otvorenom. Na štandu piše "Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije". Jedna žena se nasmiješeno obraća kameri, dok ostali ljudi gledaju izložene proizvode na štandu. Iza njih je trg i zgrada sa žutim tornjem u pozadini.
Foto: posi.hr

Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije obilježila je 16. rujna 2024. godine Europski tjedan mobilnosti izlaganjem ukrašenih vaza, kreativnih radova svojih članova na Korzu u Rijeci

Građani su se tako mogli upoznati s aktivnostima ove Udruge i donacijom pridonijeti njezinom daljnjem aktivnom angažmanu u zajednici na dobrobit osoba s invaliditetom.

Udruga provodi niz projekata i programa kao što su ‘Kroz život zajedno kojim se osigurava fizikalna terapija i rehabilitacija korištenjem novih uređaja i metoda prilagođenih osobama s neuromuskularnim bolestima.

Projektom ‘Mobilnost za bolju budućnost’ osigurava se prijevoz kombi vozilom za osobe s invaliditetom te je Udruga osoba s mišićnom distrofijom Primorsko-goranske županije ujedno i korisnik institucionalne podrške Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva za stabilizaciju i/ili razvoj udruge.

Europski tjedan mobilnosti održava se svake godine od 16. do 22. rujna. Ovogodišnja tema obilježavanja Europskog tjedna mobilnosti su ‘Zajednički javni prostori’, a kojom se želi naglasiti važnost kvalitetne organiziranosti javnih prostora kao što su ulice, trgovi, šetnice itd. koje nizom unapređenja mogu izravno utjecati na kvalitetu života, osnažiti sigurnost, utjecati na razinu buke i zagađenje zraka.

Ove godine poziva se na ravnopravnost korištenja zajedničkih javnih prostora, pri tome ističući važnost osiguranja sigurnosti pješaka i biciklista.

Kvalitetnijim javnim prostorima koji su ugodni za boravak ljudi, doprinosimo aktivaciji lokalnih zajednica, a stanovnike potičemo da koriste aktivne oblike kretanja, kao što su hodanje i bicikliranje.

Izvor: posi.hr

Nastavi čitati

in MREŽA

Književni susreti članova Udruge slijepih Međimurske županije

Objavljeno

/

Skupina ljudi sjedi za stolom u prostoriji, sudjelujući u sastanku. Na zidu je grb Hrvatske. Osoba na čelu stola je nasmiješena i razgovara s ostalim prisutnima. Atmosfera djeluje neformalno, a sudionici su opušteni.
Foto: Udruga slijepih Međimurske županije

Susreti književnog kluba održavaju se jednom mjesečno u Knjižnici ‘Nikola Zrinski’ Čakovec, gdje njihova knjižničarka, Blaženka Hunjadi-Bašek, članove uvodi u druge svjetove

Udruga slijepih Međimurske županije okuplja desetak zainteresiranih članova u svom književnom klubu.

Ove godine obradili su razne teme i pročitali mnoge knjige.

U siječnju su pročitali priče iz knjige ‘Sve je u redu’ Sanje Pilić te su na temelju njih poveli razgovor o današnjoj situaciji i prilikama odgoja djece. Na kraju susreta pročitali su još nekoliko bajki Zorana Pongrašića iz knjge ‘Zašto (ne) volim bajke’.

U veljački su pročitali ulomke iz knjige ‘Madame Curie i snaga jednog sna’ (Susanna Leonard) te su upoznali njezin životni put i borbu za bolji položaj žena znanstvenica u svijetu.

U ožujku, povodom Svjetskog dana pjesništva, posvetili su se pjesmama i tekstovima Borke Tadić te im je član udruge Danijel Kralj izrecitirao nekoliko pjesama iz svoje zbirke ‘Moja radost neprolazna’.

U lipnju, povodom Dana Grada Čakovca, pročitali su ponešto iz povijesti obitelji Zrinski te dvije legende iz zbirke ‘Čakovečke legende’ autorice Vesne Kalšan. Osim toga, čitali su i knjigu ‘OLIVER: Trag u beskraju’.

Tijekom ljeta Udrugu su posjetile dvije književnice: u srpnju Patricija Kozar koja je predstavila svoju knjigu ‘Krojeći riječi’, a u kolovozu Željka Novak i njezina Kamilica Basetica, koje su predstavile svoju knjigu ‘Dnevnik jedne Kamilice’.

Književni susreti u Knjižnici ‘Nikola Zrinski’ Čakovec nastavljeni su u rujnu kad je književni klub bio posvećen slijepom književniku, Feruči Lazariću, autoru knjige ‘Na drugi način lijepo’.

Osim književnih klubova, članovi sudjeluju i na predstavljanjima knjiga te na raznim predavanjima u knjižnicama. Tako su, osim u čakovečkoj knjižnici, u kojoj su u lipnju bili na putopisnom predavanju Feruča Lazarića, u ožujku bili u Knjižnici i čitaonici Grada Preloga na Putopisnom predavanju ‘Put Svetog Mihaela’ sa Sinišom Golubom te u Sceni & Bar Rogoz na promociji knjige Kristiana Novaka ‘Slučaj vlastite pogibelji’, u travnju su prisustvovali promociji knjige ‘Apostoli insulani’ Marijane Korunek Medved u Pavlinskom samostanu sveta Jelena u Šenkovcu te su ponovno u svibnju posjetili Knjižnicu i čitaonicu Grada Preloga gdje su sudjelovali na književnoj večeri s književnikom Zoranom Žmirićem.

Sudionici književnog kluba vesele se svakom sljedećem druženju te jedva čekaju razgovor o novim temama koje se otvaraju prilikom svakog susreta.

Slijepe osobe slušaju zvučne knjige ili čitaju knjige na brajici. Čitajući knjige slijepe osobe su više informirane, obogaćuje im se mašta, a sudjelujući na književnim klubovima povećavaju svoju socijalnu uključenost i komunikacijske vještine.

Književni klub Udruge slijepih Međimurske županije održava se kao jedna od aktivnosti programa ‘Kvalitetniji život slijepih osoba u Međimurskoj županiji’, koji sufinanciraju Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Međimurske županija i Grad Čakovec.

Izvor: Udruga slijepih Međimurske županije

Nastavi čitati

in MREŽA

DRUGA STRANA MEDALJE Enrique Vazquez Cepeda u timu koji je napravio 2700 popravaka pomagala sportaša

Objavljeno

/

Slika prikazuje nasmiješeni par, muškarca i ženu, kako stoje jedno pored drugog s pogledom prema kameri. Žena nosi ružičastu majicu, a muškarac nosi crnu sportsku majicu s crvenim uzorkom i grbom nogometnog tima. Iza njih se pruža prekrasan pogled na mirno jezero, okruženo planinama i prirodom, pod vedrim plavim nebom.
Foto: Ottobock

Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima

Paraolimpijske igre (POI) su svakim svojim novim izdanjem veće i glamuroznije događanje. Sve veći broj disciplina i sportaša omogućuje nam da uživamo i divimo se u iznimnim postignućima sportaša s invaliditetom koji su ponekad na granici nemogućeg.

No, manje je poznato da iza tih vrhunskih uspjeha stoji iskusan i educiran tim koji još od 1988. godine redovito podržava i zimske i ljetne Paraolimpijske igre. Radi se o timu od više od 100 tehničara iz tvrtke Ottobock, globalnog lidera u medicinskoj tehnologiji koja poboljšava živote osoba s invaliditetom diljem svijeta već više od 100 godina. Tijekom 12 dana tim ortopedskih tehničara i fizioterapeuta je pružao besplatne usluge popravaka svim sportašima u glavnoj radionici te 14 manjih direktno na događanjima.

Nevjerojatan timski duh

Hrvatska je i ove godine imala svog predstavnika u timu. Enrique Vazquez Cepeda, tehničar za protetičke i ortotičke opskrbe iz Ottobock Adria u Rijeci, u stvari je Meksikanac koji već pet godina živi u Hrvatskoj. Tijekom POI, 8 je dana pružao podršku sportašima, 4 dana u glavnoj radionici te ostale dane na stadionu Bercy gdje se igrala košarka u kolicima i na stadionu Roland Garros gdje se igrao tenis u invalidskim kolicima. Za Enriquea je ovo posebno iskustvo, vrlo intenzivnih 10-ak dana tijekom čega je, kako kaže, u timu najviše dolazio do izražaja timski duh i kreativnost.

– Bila je čast biti dio Ottobock tima na tako velikom događaju, bilo je to iskustvo koje ću zauvijek pamtiti. Vibra sportaša i ostalih tehničara iz drugih dijelova svijeta bila je nevjerojatna. Najveća nagrada na kraju je bila očigledna zahvalnost sportaša kada bi vidjeli da je njihovo pomagalo ponovno funkcionalno – kaže Enrique Vazquez Cepeda.

Rekordan broj popravaka u povijesti POI

Radionica Paraolimpijskog sela bila je najprometnija, cijeli su dan dolazili  sportaši s nekim problemom na svojim pomagalima, a na pojedinim sportskim arenama bili su interventni timovi koji su morali uvijek biti spremni u slučaju da nekom sportašu treba popravak. Ukupno je tijekom POI napravljeno rekordnih 2700 popravaka, više nego ikada prije. Oko 55 posto popravaka obavljeno je na invalidskim kolicima, a 45 posto bili protetički, ortotički ili drugi popravci.

Enrique je sudjelovao u nešto više od 20 popravaka od čega je većina bila vrlo zahtjevna, te zahtjevala veliko znanje i iskustvo.

– Najzahtjevnije je bilo kada sam morao sam popraviti ortozu jednog sportaša iz Uzbekistana. Bila je to jako stara ortoza od kože i svi su zglobovi bili zahrđali i polomljeni, pa sam ih morao zamijeniti novima. No, iako zahtjevno, ništa nije teško. Mislim da timski duh najbolje ilustrira jedna situacija u kojoj su se našli moji kolege. Tijekom takmičenja triatlona pukla je cijev na jednom biciklu i kolege su morali što brže reagirati. Nisu imali takvu cijev pri ruci, ali su se brzo snašli. Ograda kojom su odijeljeni navijači ima slične cijevi i brzo su izrezali jednu cijev te je zavarili na mjesto puknuća. I sve je savršeno funkcioniralo – zadivljeno priča Enrique.

Ljubav ga dovela u Hrvatsku

Savršeno se za Enrique odvijala i priča koja ga je dovela u Hrvatsku. Tijekom studija bioničkog inženjerstva 2017. godine je otišao jedan semestar studirati u Graz. Tamo je upoznao Vlatku, svoju buduću ženu iz Hrvatske.

– Počeli smo izlaziti i onda sam se morao vratiti u Meksiko da završim studij, zadržali smo vezu na daljinu, a ona me dva puta dolazila posjetiti u Meksiko i nakon godinu i pol odlučio sam se preseliti s njom u Hrvatsku. Nakon nekoliko godina života u Rijeci vjenčali smo se i sada očekujemo sina. Jako sam uzbuđen što ću postati tata krajem listopada – entuzijastično govori Enrique. Dodaje kako je sretna okolnost bila što je vrlo brzo nakon dolaska u Hrvatsku dobio posao u Ottobock Adria. Tamo radi kao protetički i ortotički tehničar, odnosno korisnicima uzima mjere ili odljev te, zatim u radionici izrađuje protetiku ili ortotiku i onda isporučuje proizvod i radi korekcije ako su potrebne. Uz nesumnjivo znanje i iskustvo koje Enrique posjeduje, naglašava kako je iznimno važno imati kvalitetnu komunikaciju kako s pacijentima, tako i s kolegama.

Život u Hrvatskoj mu je u potpunosti sjeo. Kvaliteta života u Hrvatskoj je viša nego u Meksiku, a zemlja sigurna, klima ugodna.

– Volim Hrvatsku, prekrasna je zemlja, ljudi su me prihvatili, a hrana i priroda su posebni. Rekao bih da je Hrvatska moja druga domovina.

Najdraži sport flag football – mnogima nepoznanica, a igra se i u Hrvatskoj

Enriqueu je osim profesionalno boravak na POI bio i privatno poseban. Naime, bavi se raznim sportovima od malih nogu, pa je mogao upoznati neke istaknute sportaše. Najdraži sportovi su mu košarka i američki nogomet, odnosno flag football s kojim se, mogli bismo reći bavi i poluprofesionalno. Mnogima u Hrvatskoj flag football je potpuna nepoznanica, a radi se varijanti američkog nogometa u kojoj nema kontakata. Svaki igrač ima pojas s dvije zastavice na bokovima, a kada trčite s loptom i drugi igrač uzme jednu vašu zastavicu, tada igra prestaje i krećete iz te pozicije.

– Igram flag football odmalena, igrao sam s tatom, rođacima i prijateljima. Svake nedjelje bismo otišli u neki park i tamo igrali , a kada smo bili malo stariji, prijavili bismo se na neke amaterske turnire u Puebli, mom rodnom gradu.

Prirodno, kada je došao u Hrvatsku počeo je tražiti klub u kojem bi mogao igrati. U Rijeci je bila jedna momčad  u kojoj je igrao kratko jer naposljetku nije bilo dovoljno igrača. Uspio je postati član momčadi Karlovac Dukes s kojima je uspio odigrati cijelu sezonu.

– Sada igram za slovensku ekipu Kočevje Wildhogs s obzirom da je ovaj sport u Sloveniji popularniji. Na neke turnire u Sloveniji dolaze ekipe iz cijele Europe, pa se može probuditi natjecateljski duh i brusiti vještine. Nadam se da će se u Hrvatskoj ovaj sport popularizirati, pa da se pridružim nekom našem klubu – zaključuje Enrique.

Goran Pivarski

Nastavi čitati

U trendu