Medijska pismenost postala je ključno pitanje u digitaliziranom svijetu u kojemu je sve manje jasno tko kreira medijski sadržaj i kakva je u tom procesu uloga profesionalnih novinara. Odgovore na ove nepoznanice dali su nam upravo završeni Dani medijske pismenosti, u organizaciji Agencije za elektroničke medije i hrvatskog UNICEF-a, a pod vodstvom Roberta Tomljenovića, zamjenika predsjednika rečene agencije

Poslušaj ovaj članak

Gospodine Tomljenović, ove se godine Tjedan medijske pismenosti obilježava u posebno osjetljivo vrijeme. Utjecaj društvenih mreža, naime, postaje sve pogubniji u svijetu suočenom s brojnim izazovima, ponajprije geopolitičkim i klimatskim, dok uloga tradicionalnih medija u kreiranju javnog mnijenja evidentno slabi. Je li to možda posljedica i niske razine medijske pismenosti, ne samo u Hrvatskoj nego i u globaliziranom društvu?

–  Na to pitanje nije lako odgovoriti, posebice stoga što je riječ o vrlo kompleksnom globalnom problemu, gdje se Hrvatska ne izdvaja, odnosno gdje dijelimo iste probleme i izazove kao i cijeli svijet. Položaj i utjecaj društvenih mreža treba gledati u širem kontekstu i međusobnoj povezanosti ekonomskih, tehnoloških, političkih i ideoloških uzroka.

Sve to treba gledati i u kontekstu tehnološke revolucije, društvenog umrežavanja i algoritama, a sada i ubrzanog razvoja generativne umjetne inteligencije, ali i velikih promjena u medijima, koji još uvijek traže odgovor na tehnološke promjene i shodno tome nove poslovne modele.

Činjenica je da se cjelokupno informacijsko okruženje u potpunosti promijenilo. Mnoštvo informacija, ali sve više i dezinformacija s kojima smo svakodnevno suočeni dovelo je do toga da je građanima sve teže pronaći točnu informaciju i razlikovati vjerodostojnu vijest od manipulacije. K tome, društvene su mreže postale značajan ili čak, kada govorimo o mladima, primarni izvori informiranja. Međutim, društvene mreže ne preuzimaju nikakvu uredničku odgovornost za objavljeno, na društvenim mrežama ne postoji mehanizam provjere i odabira informacija, poput institucije gatekeepinga koji postoji u klasičnim medijima, a što se pokazalo pogodnim za masovno širenje lažnih vijesti i dezinformacija u digitalnom prostoru.

Dakle, kada govorimo o suvremenom informacijskom okruženju, trebamo voditi računa o brojnim elementima poput pada povjerenja građana u klasične medije i društvenim mrežama kao glavnom izvoru informiranja, padu kvalitete novinarstva i profesionalnih medijskih standarda, smanjenju prihoda klasičnih medija, ali i sve donedavno nereguliranom prostoru internetskih posrednika i društvenih mreža, algoritmima, botovima na društvenim mrežama, a odnedavno i nevjerojatno brzom razvoju generativne umjetne inteligencije.

Problem s društvenim mrežama je i taj što su one nastale i razvile svoje poslovne modele u gotovo potpuno nereguliranom prostoru, u kojem nisu imale odgovornost za sadržaje objavljene i distribuirane preko njihovih platformi. I tek kada sve to uzmemo u obzir možemo govoriti o medijskoj pismenosti građana, a koju ipak možemo gledati samo kao alat koji nam može pomoći da može kvalitetetno živjeti u ovo moderno vrijeme.

No, ono što moramo osvijestiti jest da bez medijski pismenih građana kao društvo gotovo da nemamo šanse. Iz svega što sam naveo sasvim jasno proizlazi da su nam više nego ikada – svima, a posebice mladima – potrebna znanja koja omogućuju da se snađemo u mnoštvu informacija kojima smo izloženi. Zato nam treba sposobnost kritičkog razmišljanja i zauzimanja kritičke neovisnosti u odnosu na društvene mreže i sve vrste medija.

Umjetna je inteligencija postala jedan od alata kojim se služe i novinari kada pišu članke ili vijesti, pritom ne provjeravajući pouzdanost informacija koje prenose. Hoće li umjetna inteligencija, kako to najavljuju neki futurolozi, u skorijoj budućnosti uistinu zamijeniti profesionalne novinare i hoće li to iz temelja promijeniti naš doživljaj stvarnosti? Uostalom, jesu li nas digitalni mediji već uveli u svojevrsni matriks u kojemu i nema baš prostora za neko kritičko razmišljanje?

– Prostora za kritičko razmišljanje mora uvijek biti i to nam nitko ne može ni oduzeti, jer naša je autonomna odluka da kada se koristimo društvenim mrežama i medijima propitujemo i analiziramo njihov sadržaj, dakle da kritički propitujemo i imamo zdravi skeptički odnos prema medijima na svim platformama.

Moramo biti svjesni da nas umjetna inteligencija, preko algoritama, već godinama zatvara u istomišljeničke mjehuriće, da nam nudi gotovo samo sadržaje koji potvrđuju naše mišljenje i da nas ne suočava s drugačijim stavovima i pogledima, te da na taj način onemogućava razmjenu mišljenja i društvenu raspravu o važnim pitanjima.

Stoga smo zatvoreni u svoje ideološke i identitetske mjehuriće, te se onda šokiramo kada u stvarnom svijetu naiđemo na nekoga s drugačijim stavom, što onda – potpuno pogrešno – doživljavamo kao provokaciju. Inače, mislim da je naš doživljaj stvarnosti dobrim dijelom već sada promijenjen, s obzirom na to da živimo u medijski posredovanom svijetu. Posebice je promijenjen kod mladih, kojima su društvene mreže gotovo pa i jedini pogled u svijet, što onda njima posljedično i prikazuje distorziran pogled na svijet.

Vjerujem da umjetna inteligencija neće zamijeniti profesionalne novinare i da u kvalitetnim distinktivnim medijima mogu raditi samo profesionalci od krvi i mesa. Naravno da će se umjetna inteligencija koristiti u proizvodnji medijskih sadržaja, no vjerodostojne novinarske sadržaje mogu napraviti samo profesionalci, i to je ono što bi te medije trebalo razlikovati i davati im i značajniji položaj u informacijskom i društvenom okruženju.

Kako tumačite činjenicu da osobe s invaliditetom, unatoč svojoj brojnosti, još uvijek tavore na marginama medijskog interesa?

– Žao mi je tako što čuti. No, nažalost, u ovom informacijskom okruženju o kojem smo govorili, jednim dijelom u medijima se i donose uredničke odluke na temelju clickbait naslova. Dakle, često se ne vodi računa o društvenoj vrijednosti vijesti, već prevladavaju vijesti temeljene na senzacionalizmu, aferama i skandalima ili nesrećama.

Što mislite, mogu li tradicionalni mediji danas senzibilizirati javnost kada je riječ o pravima i položaju osoba s invaliditetom i drugih ranjivih društvenih skupina? Naizgled je to gotovo pa nemoguća misija jer ranjive društvene skupine nemaju potencijal za senzacionalističke i tabloidne teme…

– Vjerujem da tradicionalni mediji mogu senzibilizirati javnost o pravima i položaju osoba s invaliditetom, te da to povremeno i rade, posebice HRT kao javni servis. Kada je u javnosti prisutna tema od nacionalnog interesa, a vezana uz osobe s invaliditetom, tradicionalni mediji joj ipak daju pažnju.

Inače, Agencija za elektroničke medije upravlja Fondom za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija, a kao jedna od tema koje se zakonom potiču je podizanje svijesti javnosti o sposobnostima i doprinosu osoba s invaliditetom, kao i promicanje i poštovanje njihovih prava i dostojanstva, uključujući borbu protiv stereotipa, predrasuda i štetnih postupaka prema osobama s invaliditetom. Također, sredstvima Fonda potiče se i zapošljavanje visokoobrazovanih stručnih radnika s invaliditetom u nakladnicima i medijima.