Poveži se s nama

Komentar

ANITA BEZ CENZURE Drage žene, za ovaj Dan žena si poklonite nemoranje i budite samo sretne

Objavljeno

/

Drage moje žene, prva, druga i treća iz ovog mog izlaganja, a i sve ostale na planeti, vi niste ništa nikom dužne, vi ništa ne morate, ali druga je stvar ako želite. Nikome niste dužne polagati račune kako živite, zašto još niste ovo ili ono napravile

Žena od kad se rodi nešto mora, nešto po nekakvoj zacrtanoj normi. Od malih, malih nogu nam usađuju budi dobra, budi mila, budi pažljiva, poslušna, skromna, budi na diku i ponos roditeljima, selu, prešuti za mir u kući i tako žensko raste i odraste s percepcijom tisuću i jednog budi i moram.

Završi školu na vrijeme, zaposli se, udaj, rađaj i sve to u nekakvom imaginarnom roku koji je netko drugi postavio, a ako kojim slučajem nešto omaneš, obrneš redoslijed, onda je ‘jao, pa kak su te to odgojili?’ Zato nemoj mimo redoslijeda, ni za Boga.

Hajde, završila si sve škole, zaposlila si se, imaš sve kvalifikacije, ali se moraš više dokazivati jer si zadnja došla.

Gazi te lagano trideseta i malo preko, dugo si s dečkom u vezi pa sve tvoje doma jako često zanima kad će svadba, kad će djeca, ti nastojiš biti ljubazna i davati neutralne odgovore, a zapravo si ili bijesna ili ti puca na plač jer nikoga apsolutno nije briga kad ćeš ti roditi.

A ako se kojim slučajem odlučiš nikad ne roditi, onda si neispunjena, promašena, nesvrhovita i ništa ne bude ostalo iza tebe, a vjerojatno si i jako sebična jer kako ne shvaćaš da moraš biti mama.

U tvojoj ulici, preko puta, živi druga žena, tvoje je godište i ne radi, doma je s trećim djetetom. Po cijele dane je u četiri zida, kuha, pere, pegla, dočekuje i otpravlja djecu, muža nikad nema doma, on ganja neki teški biznis i možda još koga ili što usput. Uglavnom, ova obitelj ima dogovor da će žena ako ne bude mogla hendlati i posao i djecu kad porodiljni istekne, jednostavno dati otkaz i biti doma.

Na prvu čak solidno zvuči, vuk sit i koza cijela, ali ja osobno ne bih voljela biti ova žena, niti bih voljela da se moram odreći svojih novaca i ovisiti o tome hoće li mi muž dati za paket uložaka, ali poštujem ako nekoj ženi to ne smeta. Uostalom, nebitno da li joj smeta, ona mora podmetnuti leđa za obitelj.

Žena iz treće kuće radi, ima muža koji također radi, dvoje djece i sve je na prvu super, ali kad se vrata zatvore, onda ova žena počesto pokupi šamar, trpi verbalno i emocionalno nasilje, a nema kuda, sa svojom plaćom neće uspjeti sve pokriti. Osim toga, odgajana je da mora biti poslušna, da se obitelj čuva, da je ona nešto loše napravila i zato mužu ruka tu i tamo poleti, ali popravit će se on, obećao je. Ni ne zna se više koliko puta je obećao.

Drage moje žene, prva, druga i treća iz ovog mog izlaganja, a i sve ostale na planeti, vi niste ništa nikom dužne, vi ništa ne morate, ali druga je stvar ako želite. Nikome niste dužne polagati račune kako živite, zašto još niste ovo ili ono napravile. Divno je biti mama, ali ako nekoj ženi to nije prioritet, ne umanjujte njezinu vrijednost.

I ne dajte na sebe, ni psihički ni fizički, i koliko god teško bilo se oduprijeti nasilju, otići od kuće u isto tako neizvjesnost kako ćete dalje, učinte to jer vi niste vreća za udaranje i neko rješenje uvijek postoji.

Vi, drage moje žene, u životu jedino morate biti sretne, sva druga moranja bacite.

Sretan vam nadolazeći Dan žena!

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Dobrota, što je to?!

Objavljeno

/

Prošli sam se tjedan lomila pisati o fenomenu zvanom Baby Lasagna ili ne. Ovaj tjedan ipak progovaram…

Poslušaj ovaj članak

U ova distopijska i sve više zla vremena vratio nam je naš Marko Purišić tako potreban pozitivan emocionalni, a i domoljubni naboj i osjećaj zajedništva, vratio nam ono esencijalno, a jednostavno, ono duboko ljudski – vratio nam je izvornu, neiskvarenu dobrotu.

A već smo poprilično i zaboravili što to dobrota jest. Vele da dobri ljudi imaju neka zajednička obilježja: empatični su, prihvaćaju druge onakvima kakvi jesu, iskreni su, velikodušni, dosljedni, izražavaju zahvalnost, opraštaju, odnose s drugim ljudima cijene više od materijalnog i svakodnevno se trude biti boljima.

I upravo u ova vremena, našim Markom probuđene dobrote, trebamo se prisjetiti i pamtiti inspirativne riječi pokojnog karizmatika fra Zvjezdana Linića (kojega sam poznavala i njegove riječi upijala…).

‘… Lijepo je kad netko postane dobar pjesnik i kad se u tome razvija. Lijepo je kad netko postane izvrstan glazbenik i zadivljuje mnoge svojim koncertima. Divimo se kad netko postane vrsni stručnjak u svojoj profesiji i svjetski je poznat. Nije lako postati niti vrhunski sportaš. Sve su to divljenja vrijedni uspjesi.

Ipak, ne bi se smjelo nikada, ni u kakvim životnim ili profesionalnim okolnostima, zaboraviti kako je najvažnije postati – dobar čovjek. Gubitak prsta može onemogućiti svjetskom pijanistu kvalitetno raditi svoj posao. Bolesti glasnica mogu paralizirati pjevača da više ne može nastupati. Slomljena noga može za neko vrijeme ili trajno onemogućiti sportašu treninge i nastupe. Svakog uspješnog čovjeka bolest može spriječiti da i dalje radi u svojoj struci.

A ipak život teče dalje i ima smisla ako svaki čovjek nosi u sebi ostvarenje da je postao čovjekom u punom smislu riječi, da je pošten, da je čovjek vjerne ljubavi, da je osoba spremna darivanja za druge. Tada je u životu i dalje sve otvoreno da se ostvaruje i nastavlja ono osnovno i jedino u punini vrijedno zvanje – biti dobar čovjek.’

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Bolji smo zajedno

Objavljeno

/

Na slici su dvije osobe koje sjede i razgovaraju. Jedna osoba je u invalidskim kolicima, odjevena u rozu vestu i svijetle hlače. Druga osoba sjedi na stolici, nosi bež jaknu i tamne hlače te drži šalicu.

Protječu dani Europskog tjedna mentalnog zdravlja koji se ove godine obilježava pod motom ‘BOLJI ZAJEDNO: ujedinimo se u kreiranju budućnosti mentalnog zdravlja’

Poslušaj ovaj članak

I tako, naglašavajući ovo ‘zajedno’, bio je to još jedan pokušaj promoviranja suradničkog pristupa (koji je više od onoga timskog) svih dionika uključenih u brigu o mentalnom zdravlju, prema bio-psiho-socijalnom modelu, i po ne znam koji puta ponavljanje da je mentalno zdravlje jednako važno kao i tjelesno.

Po mišljenju Mental Health Europe, ‘zajedno’ ima i svoja konkretna značenja:

  • Različiti ljudi rade zajedno na istom cilju – boljem mentalnom zdravlju za sve.
  • Zajedničke aktivnosti potiču odgovornost, povjerenje i snagu.
  • Jednako se vrednuje iskustvo ljudi koji su imali/imaju poteškoće s mentalnim zdravljem i onih koji ih podržavaju te stručnjaka i donositelja odluka.
  • Najsvrhovitiji oblik zajedničkog stvaranja je rad s ljudima iz najbližeg okruženja prepoznavanjem njihovih potreba i prioriteta.
  • Bolji smo zajedno jer raditi ‘sa’ bolje je nego raditi ‘za’.

A bio je ovo i tjedan u kojem se kod nas dvojica partnera ubili i samoubili, u kojem je pokušano čedomorstvo, u kojem fizički napali maloljetnika koji je šetao psa, u kojem američki državni tajnik svirao gitaru u jednom kijevskom baru dok bombe nemilosrdno padale po Ukrajini i…, i…

Bio je to još jedan od tjedana u nizu sa sve bremenitijim mentalnim pomutnjama, koje trebaju godine i godine zajedničkog rada i ‘sa’, i ‘za’, i…, i…

‘I taman kad je gusjenica pomislila da svijet prestaje, pretvorila se u leptira’…

Nastavi čitati

Komentar

VIŠNJA MAJSEC SOBOTA Pišem pismo

Objavljeno

/

Ova slika prikazuje smeđu omotnicu s izvučenim komadom papira. Papir je ukrašen zvjezdama i ima nečitljiv tekst. Oko omotnice su zelene grančice i žute zvijezde. Cijela slika ima toplu i privlačnu atmosferu.
Foto: Pixabay

Kad ste zadnji puta nekome napisali pismo, ono klasično, vele ‘staromodno’, koje započinje s ‘dragi moji’ ili ‘dragi moj’, ‘draga moja’?

Jer sutra je Svjetski dan pisanja pisama. Vratilo me to u doba kada se poštara iščekivalo ispred kuće ili na prozoru ili skriveni iza zavjese, ‘firanga’ zvane, kada su psi već izdaleka nanjušili pomiješane mirise iz poštarove torbe i pobudaljeno lajali. Pismo se pažljivo otvaralo da se koje slovo ne ošteti, poštanska markica se posebnom tehnikom skidala i spremala u album, a pročitano pismo odlagalo u kutiju za neka druga pamtljiva vremena. Ona ljubavna imala ponekad i svoj miris, a i tragove crvenog ruža. Neka natapali suzama – ponekad radosnicama, al’ nerijetko iz oka i tuga kanula.

Bila su pisma podugačka, bome i na četiri rukom ispisane stranice. Čitalo ih se i po nekoliko puta, s osmjehom, a i sjetom, osjećajući bliski dodir riječima… Valjalo na njih i odgovoriti, održavajući na životu ‘ljudovanje’ s onima koji su nam bliski, ali ne i u blizini.

Odnose među ljudima pisma su činila prisnijima, a njihovo iščekivanje i odašiljanje imalo je ljudsku dimenziju. U njima su se pohranjivali i osjećaji, i misli, i mnoge slutnje, a ponajviše – nadanja.

Pisma, poput svjedoka i kroničara, intimni zapisi o ljudima i vremenima, to naše i nečije tuđe ‘drugo ja’, skriveno među slovima…

U pisma misli i osjećaje u riječi sviti
od zaborava ih skriti
i biti, biti…

Nastavi čitati

U trendu